Medvjedića je strah ostati u vrtiću

Sva djeca doživljavaju strah te se to smatra normalnim dijelom djetetova razvoja. Bez obzira na to čine li se odrasloj osobi djetetovi strahovi realni ili ne, za dijete su oni realni i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete ponovno osjeća sigurno i zaštićeno uz njih. Kako se djetetova mašta isprepliće s realnošću, osobito je važno da roditelj (i/ili druga odrasla osoba koja odgaja dijete) pomogne djetetu da se nosi sa strahom, da ga smiri, da mu pruži podršku uz pomoć fizičkoga kontakta i umirujućih riječi. Kada pružaju otpor vrtiću, djeca zapravo nastoje izbjeći situaciju koju doživljavaju kao prijetnju svojoj sigurnosti. Ono čega se djeca plaše kad su odvojeni od roditelja je gubitka sigurnosti. Stoga je na roditeljima da dijete umire i utješe da smanje napetost, te sami budu smireni i strpljivi dok dijete ne shvati da polazak u vrtić ne ugrožava njihovu sigurnost i zaštitu koju trebaju od roditelja. Medvjedića je strah ostati u vrtiću spada u tzv. terapeutske priče Jedan se medvjedić jako volio igrati s drugim životinjicama i igračkama, ali kad je trebao krenuti u vrtić, odjednom se jako uplašio i stao plakati. Mama, ja ne bih išao u vrtić - stalno je ponavljao uplašeni medo. Mama i tata jako su se iznenadili, jer su mislili da će se medi sviđati mjesto gdje ima puno igračaka i druge djece. A i u vrtić se jednostavno moralo ići. Medo je u početku bio jako uplašen, no teta odgojiteljica mu je pomogla da se malo privikne, a mama i tata su obećali da će uskoro doći po njega. Tako je i bilo.