Mladež bez Boga

Roman Mladež bez Boga (1937) – koji je Ödön von Horváth napisao u egzilu, bježeći od nacista – po nalogu je Gestapa 1938. bio stavljen na Popis štetnih i nepoželjnih književnih djela. Neimenovani pripovjedač gimnazijski je učitelj povijesti i zemljopisa sa sigurnim poslom i mirovinom koja ga čeka. No kad prekori jednog bahatog učenika, sina vlasnika koncerna, zbog njegova rasističkog komentara da su “svi crnci prefrigani, kukavički i lijeni!” (koji je tih dana propagandistički odzvanjao na moćnom radiju), zbog pouke “Pa i crnci su ljudi” biva optužen za “sabotažu domovine” i njegovi se četrnaestogodišnji učenici pobune tražeći da im više ne predaje. Dramski napet roman nastavlja se odlaskom razreda na logorovanje u netaknutu prirodu, koje je podrazumijevalo predvojničku obuku, a zapravo je bilo u funkciji moralnog odgoja mladeži za rat. Ondje će se dogoditi ubojstvo jednog učenika i učitelj će se morati suočiti sa svojom ulogom u svemu, čak i po cijenu gubitka sigurne i ugodne starosti. Uslijedit će senzacionalistički praćen sudski proces, s detektivskom rekonstrukcijom počinjenog umorstva i raskrinkavanjem pravog ubojice. U njemu će nekad prilagodljiv učitelj, čovjek po mjeri fašističke države, koji je još kao momak u pubertetu napustio Boga jer nije mogao shvatiti kako on dopušta svjetski rat, priznanjem svog krimena u ubojstvu osvijestiti moralni zakon u sebi i, ne bez dvojbi, povjerovati u Boga. To učiteljevo priznanje istine može se iščitati kao otpor vremenu diktature laži: savješću protiv nacizma. Roman presijeca moralno stanje nacionalsocijalističkom ideologijom zatrovanog društva u kojem je mladež bezbožna jer odrasta a da ne shvaća što je pravednost i nema hrabrosti za istinu. Vjeruje u laži što pišu na transparentima, prepisuje ono što radio samelje, živi u raju gluposti, a ideal joj je prezir. Vrijeme je to u kojem divizije beskarakternih pod komandom idiota čežnju za moralom bacaju u staro željezo, a ničice padaju pred brutalnošću stvarnosti.