Molitva za Jasenovac

Ljudski život i dostojanstvo, ono što je najvažnije, u logoru smrti postaju ništa, nevrijedni i ništavni; čovjeka se iskorištava kao radnu snagu ili čak ni to. Jedan od najokrutnijih logora smrti bio je Jasenovac. Branko Šömen u svojoj knjizi priča Molitva za Jasenovac pripovijeda glasom ubijenih, glasom nestalih, onih koji svoju priču nisu mogli prenijeti. Priče u ovoj zbirci govore o užasima koje čovjek može učiniti čovjeku samo zato što je ovaj druge vjere, druge boje kože, samo zato što je politički neprijatelj ili jer se usudi misliti. Branko Šömen jasno dočarava moralni i ljudski sunovrat, pokazuje lice i mučitelja, i onih koji im pomažu, ali nadasve žrtava – njihove muke, bilo da je riječ o Srbima, Romima, komunistima, slobodnim zidarima ili pak katoličkim svećenicima. Molitva za Jasenovac krik je o užasu koji se može ponoviti danas lakše no ikad. “Između baraka i žičane ograde, po nezaustavljivoj kiši i slaboj magli, vukla se grupa logoraša, u blatu do koljena, u zemlji do grla, nasmrt preplašeni, dašćući jedni drugima u leđa. Sprijeda je hodao čovjek s crnim šeširom, sa strane ustaše s psovkama na ustima, koji su premlaćivali ljude shodno njihovim krikovima i molbama da im se smiluju. Vodili su ih na nasip s kojeg se uglavnom nisu vraćali. Vrana na žici gledala je za njima, šutke, premještala se s noge na nogu i poletjela prema Savi da bude prva na mjestu zločina.”