Mona Lisa

Kroz stoljeća povjesničare umjetnosti, ljubitelje slikarstva, istraživače talijanske renesanse zanimala je jedna zagonetka – da li je osoba na najslavnijem slikarskom portretu u svijetu, na „Mona Lisi“ Leonarda da Vincija, bila stvarna osoba ili je lik na slici plod imaginacije tog genijalnog renesansnog umjetnika i znanstvenika. Neki su istraživači tvrdili da je to bila stvarna osoba, drugi su to opovrgavali, bilo je nekih pokušaja da se ta zagonetka razriješi. Razriješila ju je konačno Dianne Hales, 69-godišnja Amerikanka, zaljubljena u Italiju, u talijansku povijest i kulturu, koja tu zemlju istražuje desetljećima, koja je napisala niz knjiga o Italiji. Dianne Hales doputovala je prvi puta u Italiju tijekom jednog davnog studentskog putovanja po Europi, te je posjećuje svake godine, a proučavajući i talijanski jezik, i talijansku masovnu kulturu, i talijansku gastronomiju, i njenu povijest otkriva stalno nešto novo. Sve je to činila velikim dijelom razgovarajući tijekom svojih putovanja s raznim domaćim ljudima, sa stručnjacima, poduzetnicima, umjetnicima, novinarima. Nije se u početku posebno bavila Mona Lisom. Evo kako je opisala tko je bila Mona Lisa i kako je izgledao trenutak kada se za nju zainteresirala: „Genij ju je učinio besmrtnom. Francuski kralj platio je bogatstvo za nju. Republikanski general, koji se proglasio carem, za njom je čeznuo. Pjesnici su ju uzdizali. Pjevači opjevali. Oglašivači iskorištavali. Ni jedno drugo lice nije toliko dugo očaravalo toliko mnogo ljudi. Svake godine više od 9 milijuna posjetitelja dolazi u pohode njezinu portretu u Louvreu. Poput većine, i ja sam zurila u to remek-djelo, ali nikad nisam puno razmišljala o osobi na toj slici. Zatim sam otišla u Firencu – ne jedanput, nego opet i ponovo. Kao turistica istraživala sam njezino blago. Kao đak učila njezin jezik. Dok sam istraživala za svoju knjigu La bella lingua, priču o svojoj ljubavnoj vezi s talijanskim, razgovarala sam sa znanstvenicima koji su se bavili tim jezikom. Tijekom niza posjeta sve sam dublje uranjala u talijansku kulturu. I gotovo slučajno naletjela na ženu iza znamenitog osmijeha. Ludovica Sebregondi, povjesničarka s kojom sam se sprijateljila, jednoga mi je dana, dok smo večerale u njezinu domu, spomenula da je majka „La Gioconde“, kako Talijani nazivaju Leonardovu damu, odrasla upravo u tom zdanju u Via Ghibellina. Taj me usputni komentar iznenadio. Mona Lisa za mene nikad nije značila više od slike u Louvreu ili sveprisutnog motiva na svemu, od majica do čajnika, nije bila djevojka s majkom i vlastitim životom.