Ne mogu i neću

U najboljoj tradiciji velikih majstorica američke kratke priče (Munro, Berlin) niz nastavlja Lydia Davis – magičnim komprimiranjem svakodnevice, neprimijećenih detalja, usputnih razgovora, spletom svojih i tuđih snova, iščitavanjem Flaubertovih pisama (tijekom prevođenja Gospođe Bovary), stvara začudne priče neuobičajenih formi. Neke su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite „priče-žalbe“ (Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo direktoru hotela, Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda), i bolno potresne (Tuljani, Pseća dlaka, Pas i dr.). Mnogi bi pisci na temu ispisali čitav roman, ali njoj je dovoljno nekoliko rečenica, nekoliko stranica, jer priču možemo smjestiti bilo gdje, a najobičniji trenutci koje jedva zamjećujemo mogu nas udariti svojom nesmiljenom okrutnošću.