Neobična boca

U Hrvatskoj postoji malo slikovnica o odrastanju u obitelji u kojoj postoji roditelj ovisnik, a da je pisana iz pozicije djeteta. Dijete koje živi u takvom opasnom, nestabilnom i visoko konfliktnom okruženju umjesto da razvija sve svoje potencijale, razvija adaptacije i strategije kako da preživi ono što ne može kontrolirati, popraviti i promijeniti. Iz raznih razloga kao što su primjerice “zavjera šutnje”, sram i sramota, neosjetljivost društva i pojedinaca, pogrešno interpretiranje djetetovih emocionalnih teškoća koje će neminovno iskazivati, takvo će dijete često ostati nezamijećeno i neće primiti pomoć izvana. To znači da će ostati prepušteno samo sebi i morati će pronaći načine da (pre)živi djetinjstvo i da samo sebe zaštiti. Pred vama je slikovnica “Neobična boca” o crvenoj pandi Andi koja je glas djece koja žive u obitelji ovisnika alkoholičara. Njezin najveći strah je zveckanje boca koje nagoviještaju svađe, suze, tjeskobu, nemoć, nesigurnost, napetost, opasnost, tmurne oblake i buru. Obitelj i dom svakome od nas, a posebno djeci, trebali bi biti mjesto gdje se možemo opustiti, obnoviti, odmoriti i utješiti. Gdje su ljudi od povjerenja koji te neće povrjeđivati, već će pružati podršku i ljubav. No naša panda Anda odrasta u obitelji gdje se nikada ne može opustiti, nikada nije sigurna i smirena i njezino djetinjstvo ne pruža joj ni ono osnovno – da bude zaštićena i sigurna u svojem domu. U priči nema odraslog lika koji bi vidio Andine nevolje i pomogao joj na način da joj objasni što se događa, da joj pokaže da ju vidi, čuje, da ju razumije. Nema odraslog koji bi joj rekao da je u redu što je tužna, da nije kriva za to što se događa i da joj pruži olakšanje za teške osjećaje i u konačnici joj na bilo koji način pomogne. Zato Anda mora sama pronaći put. I nalazi ga u knjigama.