Nikamo ne idem

Sedam priča pod gotovo programatskim naslovom „Nikamo ne idem“ okupljeno je u četvrtoj zbirci makedonske, a po udomaćenosti i prihvaćenosti već dugo i naše spisateljice Rumene Bužarovske. Iz tog naslova ne progovara tvrdi stav, nego raznoliko obrađena tema ekonomske migracije, one komotnije, koja odlazi avionom relativno punog želuca da bi pokušala ostvariti život iz kataloga. Ironično, uviđa da se radi baš o tome – o papirnatom životu koji se svodi na režiranje privida sreće sa svim dohvaćenim ili još tek žuđenim popratnim must have kerefekama i simbolima na van te prešućenom emotivnom osakaćenosti. U tim, na različite načine devastiranim brakovima – raspadnutim, ostarjelim, mladim – ostaje dojam raskoračenosti, pat-pozicije, nemoći da se s obje noge bude u životu. Ta nepokretnost, unatoč prevaljenim kilometrima, i ta praznina nisu nužno posljedica emigracije, ali sigurni smo barem da emigracija nije rješenje. Dubinski psihološki portreti, posebno ženskih likova, toliko su iznijansirani da razumijemo i zavist i zluradost onih koji su biološki zakinuti pa ne mogu imati djecu, ali jasno je da to vjerojatno nije ni uzrok, a kamoli alibi za njihovu zloću. Kod parova koji pak imaju djecu, ona su prije izvor asimetrije odnosa i taloženja frustracija, a kada odrastu – bića su koja preziru roditelje. Shvatili ste, radi se o prodornom i hrabrom uvidu u ljudsku prirodu i društvo. Kroz svakodnevne sitnice i detalje Rumena Bužarovska priča drame kakve smo sami voljni previdjeti. - Kruno Lokotar