Novi sultan

U svijetu sve većih napetosti između Rusije i Sjedinjenih Država, Bliskog istoka i Europe, sunita i šijita, islamizma i liberalizma, Turska je u epicentru zbivanja. Pokretač svih procesa u kojima sudjeluje Turska je njen desničarski populistički predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Od 2002. Erdogan je konsolidirao svoj položaj na domaćoj političkoj sceni, ali i na međunarodnoj koristeći se vojnim i diplomatskim sredstvima kako bi se Turska učvrstila kao regionalna sila. Njegova politika bila je brutalna i uporna - brojni novinari su uhićeni, akademicima su službeno zabranjeni odlasci iz zemlje, rektori sveučilišta, fakultetski dekani i mnogi najviši vojni časnici uhićeni. Neobičan i neuspješan državni udar 2016. postao je Erdoganu opravdanje zašto korištenjem represija uvodi u Turskoj ono što on naziva „red i stabilnost“, a što njegovi protivnici nazivaju diktaturom. Turski predsjednik je među najutjecajnijim državnicima našeg vremena. On i stranka koju vodi – isprva de iure, trenutačno de facto – pobijedili su u razdoblju od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma. Razumijevanje Erdogana iziskuje analizu njegova odrastanja kao pobožna mladića u sekularnoj Turskoj, maltretiranja koje je doživio od pozapadnjačenih elita i uspona na vlast kroz sve snažniji pokret čiju je personifikaciju predstavljao – političkog islama. Od samog ulaska 1990-ih u nacionalnu politiku Erdogan se predstavlja siromahom iz bijedne četvrti. Poput prijašnjih turskih populističkih vođa, primjerice Süleymana Demirela i Bülenta Ecevita, Erdoganov politički identitet uvijek se temeljio na tvrdnji da predstavlja glas obična čovjeka i da zastupa njegove interese protiv elite. Erdogan je zagrizao u tursku politiku 1970-ih u islamističkoj Stranci nacionalnog spasa (MSP) i njezinoj školi Nacionalna straža, duboko konzervativnom, protuzapadnjačkom i krajnje protusekularnom pokretu. Poslije, 1990-ih, počeo se uspinjati kroz hijerarhiju MSP-ove sljednice, Stranke boljitka. Potom je uporabio vlastitu političku stranku AKP (ulaštenu inačicu RP-a osnovanu 2001. uz pomoć RP-ova vođe i kasnijeg turskog predsjednika Abdullaha Güla) kako bi postao najmoćnija osoba u zemlji. Rođen 1954. u radničkoj obitelji iz borbene istanbulske četvrti, Erdogan je proizvod najvećega turskoga grada i trgovinske prijestolnice. Poslovan je, pragmatičan i u potrazi za globalnim priznanjem, ali, kao islamistički političar, također krajnje netrpeljiv prema sekularnim elitama koje su dominirale gradom u XX. stoljeću. Osvojio je bivšu osmansku metropolu uspješno služeći mandat kao njezin gradonačelnik od 1994. do 1998. prije nego što se bacio na osvajanje cijele Turske. Njegov je AKP ušao u turski parlament kao najveća stranka u studenom 2002. Erdoganov uspon na vlast nije bio lak. Članovi sekularne elite pokušali su ga spriječiti na svakom koraku. Primjerice, 1998. je bio primoran odstupiti s gradonačelničke funkcije – uhićen je zbog recitiranja navodno huškačke pjesme jer su suci zaključili da podjaruje vjersku mržnju. Obraćajući se prethodne godine masi u jugoistočnoj turskoj pokrajini Siirt Erdogan je rekao: „Džamije su naše barake, kupole naši šljemovi, minareti naši bajuneti, a vjernici naši vojnici.“ Iako mu je kazna od deset mjeseci zatvora na kraju smanjena na četiri mjeseca i deset dana, njegovo je zatočenje od ožujka do srpnja 1999. rezultiralo izopćenjem iz politike. Taj ga je progon, iako mu je privremeno naštetio, istodobno načinio mučenikom. Povećao mu je privlačnost među turskim konzervativnim biračima. Ironično je što su mu pokušaji turskoga sekularističkog sustava da ga potkopa zapravo na kraju pomogli. Soner Çagaptay, 47-godišnji tursko-američki politolog, direktor je Programa za istraživanje Turske Washingtonskog instituta za srednjeistočnu politiku. Završio je studij povijesti na sveučilištu Yale i specijalizirao se za proučavanje tursko-američkih odnosa, turske politike i turskog nacionalizma. On predaje na nekoliko vrhunskih američkih sveučilišta. Uz ovu, napisao je još dvije knjige: „Islam, sekularizam i nacionalizam u modernoj Turskoj“ i „Uspon Turske: Prva muslimanska sila 21. stoljeća“.