Pacijent iz sobe 19

Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo. Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti. Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat. Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.