Palača

Vratile smo se svojim pariškim životima. Pranju rublja. Pranju suđa. Kuhanju. Kupovanju kave u kafiću u dnu naše ulice. Ali jedva smo razgovarale. Kao da nijedna od nas nije bila spremna za razgovor o svemu što se dogodilo dok smo bile razdvojene. Moja sestra, Raven, bila je rob u logoru, vidjela je nezamislive užase, a ja sam bila u palači, živjela u raskoši, sa skupom odjećom i batlerom. Osjećaji su nabujali u meni, poput plime kajanja i žaljenja. Provela sam mnogo vremena razmišljajući o tome tko sam bila, a nakon što sam shvatila koliko je ta osoba bila grozna, znala sam da nikad više ne želim biti ona. Željela sam biti poput svoje sestre… Čula sam urlanje vjetra oko prozora, osjetila bol u nogama kao i kad sam svakoga dana pješačila snijegom do čistine i klupa na kojima smo radile. Raven je zamišljeno zurila kroz prozor i rekla: “Moram se vratiti... I ne vraćam se sama.”