Papina kći

"Papina kći" prvi je roman velikoga talijanskog dramskog pisca, kazalištarca i političkog aktivista, nobelovca Darija Foa. Njime je, uz roman "Kristina Švedska", Fo napravio zaokret prema fikcionalnoj prozi i pozabavio se životom dviju utjecajnih žena zapadne kulture. "Papina kći" bavi se rehabilitacijom lika i djela Lucrezije Borgie, istaknute članice moćne talijanske obitelji koja je dala, među ostalim, i dvojicu papa. Opsegom nevelik, roman voluminoznost zadobiva bogatstvom povijesnih referenci i zaigranim varijacijama izraza koje se kreću od ironije do groteske, od visokoparnoga teatralnog diskursa do razgovornog stila. Autor kao na velikoj kazališnoj pozornici, u teatru svijeta, vrti bezbroj imena, titula, premreženih loza, prikazuje bezbroj političkih i društvenih interesa, sukoba i bitaka, i sve to čini ispreplićući povijesno, biografsko i izmaštano te miješajući eliptične skokove, detaljizirane sitne epizode i lepršave dijaloške prizore, koji odišu nepatvorenim kazališnim majstorstvom. Dario Fo kazuističkom virtuoznošću Lucreziju Borgiu oslobađa uvriježenih stereotipa incestuoznosti, nasilja i političkoga zlosilja, kojim se inače kitilo ne samo njezinu obitelj nego i nju, te je pozicionira kao žrtvu obiteljskih političkih igara, ali i kao lijepu, plemenitu i obrazovanu ženu, koja je, kao dijete renesanse, bila velika zagovornica i promicateljica umjetnosti i kulture.