Pereira tvrdi

Pereira na portugalskom znači kruškovo drvo i, kao i sva druga imena voćki, prezime je židovskog podrijetla, baš kao što su u Italiji prezimena židovskog podrijetla imena gradova. Time sam želio iskazati počast narodu koji je ostavio dubok trag u portugalskom društvu i koji je u povijesti pretrpio velike nepravde. Ali još jedan razlog, ovaj put književne naravi, potaknuo me da odaberem to prezime: Eliotov mali intermeco pod naslovom What about Pereira? u kojem dvije prijateljice u razgovoru prizivaju tajanstvenog Portugalca po imenu Pereira o kojem se više ništa neće doznati. O svom Pereiri, međutim, polako sam doznao štošta. Za vrijeme svojih noćnih posjeta ispričao mi je da je udovac, da pati od srca i da je nesretan. Da voli francusku književnost, osobito katoličke pisce između dva rata, kao što su Mauriac i Bernanos, da je bio opsjednut smrću, da mu je najprisniji prijatelj bio franjevac po imenu otac António kojem se ispovijedao bojeći se da je heretik zato što ne vjeruje u uskrsnuće tijela. Naposljetku, Pereirine ispovijesti i piščeva mašta pobrinuli su se za ostalo. Pereiri sam pronašao ključan mjesec u njegovu životu, vrući kolovoz 1938. Zamislio sam Europu na rubu katastrofe neposredno prije Drugog svjetskog rata, Španjolski građanski rat bio je u punom jeku i događale su se neke od najvećih tragedija naše nedavne povijesti. U ljeto tisuću devetsto devedeset i treće, kad mi je Pereira, sad već moj stari prijatelj, ispričao svoju priču, napokon sam je mogao napisati.