Posljednji mandeljštamovi dani

Godine 1938. ruski pjesnik Osip Mandeljštam ima 47 godina i umire u zatvoru. Nakon godina egzila u vlastitoj zemlji, izgladnio je, promrzao, poremećena stanja svijesti i na životu se održava jedino zahvaljujući snazi svoje poezije koja teče njegovim venama. Gleda svoj život kako prolazi, osvrće se na patnje kroz koje je prošao s voljenom ženom Nadeždom, svojom nepokolebljivom potporom u najmračnijim trenucima, ali i doziva glasovite suvremenike: Ahmatovu, Pasternaka i mnoge druge. Glavna nit romana sraz je umjetničke slobode i totalitarnog režima koji tu slobodu zatire: Mandeljštamu je, zbog pjesme u kojoj je najmoćnijeg čovjeka u zemlji, Staljina, nazvao “kremaljskom zvijeri, ubojicom i ljudožderom”, a koja je bila samo kulminacija njegove temeljne neusklađenosti s poretkom u kojem se sloboda duha tretira kao najmanje poželjna čovjekova odlika, bilo zabranjeno objavljivati i bio je osuđen na progonstvo, siromaštvo, praktički na gladovanje. Ishod svega toga bila je, dakako, tjelesna smrt, ali neupitno i pjesnička besmrtnost. Budući da autorica i sama tako dobro poznaje snagu pjesničke riječi, svojim istančanim stilom, urođenim osjećajem za tkanje fabule i žarom za dramatičnost vraća u život velikog pjesnika i omogućuje mu da ima posljednju riječ, dokazujući da je književnost siguran način borbe protiv barbarstva.