Predsmrtni dnevnik

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika". Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.). Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; „Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.