Preko puta

Došla sam iz Bjelovara u Zagreb s nekoliko ciljeva: završiti fakultet, proživjeti studentski život i možda pronaći svoje mjesto. Dobila sam tri cimerice koje su potpune suprotnosti – jedna tulumari kao da sutra ne postoji, druga živi po rasporedu, a treća je opasno zapela u svojoj komfor zoni. Ja sam šlampava, nesigurna, a glazba mi je obrambeni mehanizam kojim gušim nedostatke i ujedno jedini svijet u koji doista pripadam. Ali kada znaš da ne možeš imati ono čemu najviše težiš pjevaš malo glasnije. A onda prekoputa – brat. I njegova tri cimera. Među njima on i njegov svijet. Eugen. Tajanstven, zatvoren i pogleda boje čokolade. Od njegovog dodira sve u meni zatreperi. No nisam planirala da će me dodirnuti tamo gdje najviše boli. Eugen Odavno sam podigao zidove i sagradio kule. Vremenom sam postao osoba koja sam oduvijek želio biti. Unatoč tome što je to samo privid, dopustio sam da moj život postane rutina – faks, posao, kuća. Emocijama nema mjesta, bliskosti još manje, ali želja i dalje tinja duboko u meni. Dani se vrte u krug i stapaju međusobno. Sve dok se – prekoputa – nije doselila ona. Mila. Balončić topline, vedrine i ljubavi. Ona koja me podsjeća na starog mene. Onog koji postoji iza zidina koje sam podigao i onog koji želi energiju koju je donijela. No kada odškrinem vrata dozvoljavajući Mili ulazak, prošlost mi kuca na druga. Zidovi se počnu rušiti, no kroz pukotine me ne gleda samo Mila. Tamo stoji i ona s onime što nikada nisam mogao voljeti na način na koji sam želio. Mogli li imati, doista, sve istovremeno ili će moja nova želja ostati zauvijek prekoputa?