Prekovremeni rad

U vrijeme otuđenja i posvemašnjeg straha, u doba velikih riječi i gesta, na početku dvadeset prvoga stoljeća, kada svi zazivaju toleranciju i solidarnost, jasno je da upravo onoga o čemu se najviše govori ima najmanje. Novo doba donijelo je ne samo u tranzicijskim zemljama već i diljem svijeta strah i podjele veće nego ikada. Svjetsko bogatstvo raspodijeljeno je nejednako, a razlike između bogatih i siromašnih sve su veće, jaz je sve dublji. Umjetnički progovoriti o tome teško je, a da se ne skrene u pamflet, no da jest moguće, pokazuju upravo izvedbeni tekstovi Gorana Ferčeca. I Pismo Heineru M. kao i Radnička trilogija – Radnice u gladovanju, Libreto i Svaka plava radnička bluza val je koji razbija stijenu kapitalizma munkovski su krik protiv sadašnjeg svijeta, odraz autorova angažmana i suosjećanja prema onima drugima, onima zapostavljenima, bilo da je riječ o radnicama ili radnicima, ili bilo kojoj drugoj grupi tranzicijom iscrpljenih kolektiva i pojedinaca. Ferčec u svojim izvedbenim tekstovima detektira sve probleme našega vremena, pokazujući iznova da je kazalište najmoćnije kulturno i političko polje pregovora i borbe. Njegove radnice gladuju, njegovi umjetnici ponašaju se poput prekarnih automata, no oni ne odustaju od svoje borbe – iako poraženi, oni su u očima čitatelja/gledatelja pobjednici jer njihova muka jest ona vječna, a njihova žrtva jest žrtva za neki pravedniji svijet koji sanjaju zajedno s nama. Prekovremeni rad knjiga je o današnjici i nama sada i ovdje.