Priče o drevnim duhovima

Iako se na prvi mah čini da se radi o tipičnim viktorijanskim pričama o duhovima pisanima, kao što nalaže i tradicija, da bi se na Badnju večer čitale na glas jezivim glasom u obiteljskom krugu. James je u svojem pisanju otišao korak naprijed napuštajući dotadašnje formalne gotičke klišeje svojih prethodnika i pri tome srž radnje stavio u realistično suvremenije društvo redefinirajući tako žanr za novo stoljeće. U Pričama raspoloženje i atmosfera su na prvom mjestu pa će mnogi njegovi suvremenici o ovoj Jamesovoj ponajboljoj zbirci kratkih priča pisati kao o suzdržanoj engleskoj verziji Edgara Allana Poea. Sve je prigušeno, užas je rijetko eksplicitan, strava leži u moći sugestije i slutnje. Situacije su uglavnom vrlo obične, radnja teče sporo, a autor gradi napestost korak po korak. Protagonist priča je većinom neki znanstvenik, a radnja smještena u ruralne predjele, pljesnjive stare knjižnice ili crkve. To uljuljkuje čitatelja u lažni osjećaj sigurnosti, pa je samim time još više naglašen užas nadnaravnih sila koje su neizbježno obilježje Jamesovih priča. Zadivljujući je način na koji nam pisac baca novo svjetlo na svijet duhova i oslobađa užase svijeta neživih potpuno izbjegavajući Lovecraftovski pristup istoj temi, te ga ponekad čineći i smiješnim. Šarmantan, gotovo jednostavan, glas naratora je također lijep kontrast na krajnji zaziv nezemaljskih prijetnji u pričama. Sve u svemu, izvanredna zbirka stare škole koja vas možda neće natjerati da vrištite od straha, ali ćete povremeno baciti pogled iza sebe preko ramena tražeći nečije prisutvo u mraku. Ili ćete s puno više opreza u ruke uzeti stari rukopis koji kao da se nekim čudom našao u vašem krilu.