Priručnik za hodače

Priručnik za hodače je spoj fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa i eseja te svojevrsna autorova posveta brojnim velikanima ljudske misli i pera (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyu Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki…) koji su u svojim promišljanjima otkrivali polaganost i ukazivali na potrebu da ljudski rod malo uspori u svojem grozničavom i ubrzanom, svjesnom ili nesvjesnom, odvajanju od prirode s kojom je nekada činio harmoničniju cjelinu nego li je to slučaj danas. Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti. Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“. Potaknut spletom životnih okolnosti, Edo Popović je svjesno „usporio“ i u postojanosti i spokoju sjevernog Velebita našao savršene uvjete za oblikovanje ovog vrijednog djela, zasigurno jedne od najvažnijih publicističkih knjiga na temu prirode, kretanja i ekologije.