Procesualnost ljudskog i utopijska savršenost

Knjiga Andreja Šimića: Procesualnost ljudskog i utopijska savršenost vrijedan je znanstveni rad o problemu utopije i utopijskoj dimenziji ljudskog postojanja. Ona je osobito zanimljiva po tome što razumijevanje utopijskog mišljenja i utopijskih tvorbi gradi na pojmu procesualnosti te na taj način izbjegava stereotipno i najčešće odviše apstraktno tumačenje utopije kao i neobvezne, naivne i suvišne, uglavnom dokone konstrukcije idealnih svjetova. Autor ove knjige, usprkos svim pričama o „kraju“ utopije, na svoj način aktualizira utopijsko mišljenje i djelovanje kao konstitutivni faktor ljudskog povijesnog svijeta i na taj način ukazuje na jedan problem koji se iz tog svijeta nikako ne može potisnuti, isključiti, zaboraviti. [Rade Kalanj] Utopija se ne promatra kao statično, nikad ostvareno, ne-mjesto, nego se smješta u kontekst otvorenosti prema osmišljavanju individualnog djelovanja koje se ostvaruje u stvaralačkoj slobodi. Autor reinterpretira utopiju u odnosu prema dvjema krajnostima: utopiji kao dinamičkoj aktivnosti koja teži prema nekom dovršenju i utopiji kao statičkom, čvrsto ukalupljenom sadržaju koji se nalazi u potrazi za vlastitim mjestom. Jedna i druga krajnost počiva na ideji konačnosti, nečemu što se dovršava, dinamičkim ili statičkim putem, sasvim svejedno. Pojam procesualnosti, kao nosivi pojam djela, onemogućava da se utopiji oduzme temporalitet, mogućnost da ona djeluje iz onog budućeg, nikad ostvarenog u nekom konačnom mjestu, čime se utopiji oduzima transcendencija, zatvara je se u točno određeni trenutak i točno određeno mjesto te je se dokida. [Marko Vučetić]