Prozamanterija

Dvadesetak kratkih priča koje su u pravilu nastajale na poticaje književnih natječaja – i na njima, također u pravilu, dobivale nagrade ili priznanja – sačinjavaju zirku Denisa i Anite Peričić „Prozamanterija“. Dualni autorski subjekt, baš još bračnim zavjetom vezan, rijedak je slučaj, ne samo u našoj književnosti. Priče su raznolike koliko su to okviri natječaja zahtijevali, a autore to očito silno zabavlja, ludističko-erudicijskim su dosjetkama i dovijanjima protkane, ali im je očita zajednička kvaliteta, budući da su ih nagrađivali najrazličitiji žiriji. „Prozamanterija“ je postmodernistička zbirka priča, veliki dijalog (ili trijalog, s obzirom na dvojni autorski subjekt?) s literarnim pretečama i njihovim djelima. Pojam dijaloga pri tome treba shvatiti široko, jer otponac priče je heterogen i može biti stih, citat, legenda ili urbana legenda, a na to će se autori nastaviti stilistički i motivski, multižanrovski, esejističkim zaokruživanjima i rekonstrukcijama, varijacijama fabule ili njezinih meandara, alternativama, neostvarenim carstvom mogućnosti. Dug je popis autora s kojima se Peričići poigravaju: Hanibal je tu Lucić, Faust Vrančić, R. K. Jeretov, Kafka, Borges, Slava Raškaj, Viktor Vida, posebno inspirativan Ćamil Sijarić, a nađe se u zbirci i priča koje nisu izravno iznikle iz riznice književnosti, poput one o kralju triju kraljevstava, zlosretnom Arthuru Seyss-Inquartu, ili distopije koja imigrantski val vidi kao katastrofu ekonomije koja je od ljudi stvorila – izgladnice! Vremenski se „Prozamanterija“ protegla od 16. do 21. stoljeća, a dvije priče – koje se, indikativno, zovu „Knjiga lica“ i „Knjiga postanka“ – čak i do nekih nesagledivih vremena, te tako zaokružuju, ili cikliiraju, zbirku, ovu Knjigu o knjigama.