Putovanje zvano igra

Marka pratim na instagramu odkad se Tonka rodila. Tad mi je sestra poslala par njegovih postova u kojima tako saljivo opisuje cari roditeljstva i nisam mogla ostati imuna na njegov humor pa sam ga odmah i zapratila. Smijala sam se doslovno na svaki njegov post; od sprdanja s Tinom, dogodovstina s Tonkom, pa Mirek, pa direktor. Dan kad sam vidjela objavu "nisam vise bolestan" je zaista bio tezak. Iz nekog razloga sam bila u zabludi da dobri ljudi ne mogu patiti ili nebi trebali. Kako ce on imati rak, pa on je super osoba!? Kroz 2 godine njegove bolesti, vjerovala sam u njegovo ozdravljenje. Kako? Pa on me uvjerio u to. Ni na jedan jedini tren nisam bila pomislila da nece ozdravit. Tek sad vidim koliku moc nade je Marko bio usadio u sve nas koji smo ga pratili. Nacin na koji se on nosio s bolesti je zaista bio revolucionaran. Ta vjera u sebe, taj duh optimizma, apsolutno najbolji moguci support sistem, opipljiva ljubav. Nesto sto bi svi mogli nauciti, ne samo u susretu s bolesti nego u pristupu na zivot. Taj 25.7 je dan koji ce mi se urezat u sjecanje. Vec par tjedana prije Tina javlja da stanje nije najbolje. Ali opet, ni na tren ne pomisljam da ishod moze biti drukciji od ozdravljenja. Onda, nazalost, procitam da je Marko preminuo. U knjizi "Tuesdays with Morrie", glavni lik oboli od ALS-a od cega ce ubrzo i umrijeti. I on izlazi iz bolnice vani i gleda kako zivot nastavlja dalje i sav izbezumljen razmislja: Zasto zivot ne staje?! Ljudi, pa ja umirem!?Tako isto sam se i ja osjecala kad je Marko preminuo. Plakala sam kao da mi je umro bliski clan obitelji. Razmisljala sam o curama i o Tini. O mami i Mireku. O Ivi. O svemu sto je Marko ostavio. Svemu sto nas je naucio, jer je to zaista najvrijednije. Marko hvala ti sto si dio nasih zivota. Ostavio si nemjerljiv trag.