Samo susjedi

Evo nekoliko stvari koje trebate znati o meni. Ime mi nikako nije pristajalo. Nisam bila nekakva tragična ljepotica zbog koje bi netko zaratio niti sam bila sjajna i blistava kao zvijezda. Bila sam sitna, pomalo zaobljena, neupadljiva, sasvim obična izgledom, duge tamno smeđe kose i smeđih očiju, pomalo nepravilnog nosa, ali djelomično lijepih i punih usana. Bila sam uz to strašno povučena i nesigurna u sebe. Negdje pred kraj fakulteta, kad je mami već lagano postajalo jasno da se nijedan njezin san za mene neće ostvariti, odlučila je da ipak nije toliko loše za kćer imati magistru hrvatskog jezika i književnosti, ali pod uvjetom da ista ta barem ostane raditi na fakultetu, čime bi se mama onda mogla hvaliti okolo, pa zamislite njezino razočaranje kad sam objavila da sam prihvatila posao u jednoj maloj izdavačkoj kući kao lektor. Plaća nije bila glamurozna, no posao je bio dobar, a što je najbolje, uglavnom sam radila od kuće. U pidžami. Ili trenirci. I tako, moj se život uglavnom sastojao od razočaranja… Život mi je bio bezličan i beznačajan. Do sada. Sada sam odlučila da će se sve to promijeniti… Bruno Mrzim kad me netko pita da se predstavim u nekoliko rečenica, nikad ne znam što da kažem. Bok, zovem se Bruno, imam četrdeset dvije godine, rastavljen sam, imam sedmogodišnju kćer, vlasnik sam teretane i život mi se uglavnom svodi na fitness. Oduvijek sam bio opsjednut sportom. Prvenstveno nogometom. Odmalena. Knjige i ja nekako se baš i nismo slagali. Lopta i ja – o, da! Bilo kakva lopta, bilo koji sport – ja sam za! Roditelji su me uvijek vodili na sve sportske aktivnosti koje sam htio isprobati, ali doslovno na sve. Džudo, karate, taekwondo, košarka, odbojka, nogomet – zapravo, ne znam postoji li sportska ponuda u gradu koju nisam isprobao. Imao sam lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Pomislili biste da sam stasao u savršenog čovjeka koji ima divnu obitelj, ne? Nažalost, pogriješili biste…