Sat Hrvatskog

Sat hrvatskog predstavlja pokušaj literarnih varijacija tema kojima se autor, Zlatko Kramarić, na drugačiji, teorijski način, bavio u prethodnim knjigama Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike i Nostalgija – kratka povijest zaborava. Autorova želja bila je progovoriti na drugačiji, literaran način o našim opsesivnim temama, od kompleksa jugoslavenstva, preko različitih političkih strategija koje sudjeluju u oblikovanju obvezujućih, ali i alternativnih/obiteljskih nacionalnih narativa, do detalja koji pripadaju jakoj, a još više onih koji pripadaju slaboj povijesti, kao i načina na koji smo ih zapamtili (kako to da se nekih detalja sjećamo više, a neke druge zaboravljamo?). Autor progovara iz pozicije nepouzdanog pripovjedača koji nema monopol nad istinom, a tu obvezujuću poziciju ni ne želi. Sat hrvatskog rezultat je autorova traumatičnog života u vremenima za koja su neki pjesnici napisali da su bila olovna ili vunena… Autor, za razliku od njih, u tom vremenu nastoji vidjeti i ljepše trenutke, jer i život u nesavršenosti može imati određenog šarma, ljupkosti… Sat hrvatskog pokazuje, međutim, da svaki puta kada se velike teme žele ispričati na ležerniji način, kroz vizuru maloga čovjeka, jednoga od nas, cjelinu neće biti moguće uhvatiti – ona će neprestano izmicati, tako što će se fragmentirati do neprepoznatljivosti. Sat hrvatskog – svojevrsni ispovjedni monolog o prošlim i sadašnjim „vunenim vremenima“ Slavni Vjekoslav Hengl i Zlatko Kramarić najdugovječniji su gradonačelnici Grada Osijeka. Unatoč tome, ni jedan ni drugi nisu uspjeli realizirati sve svoje ideje. Jedna od nerealiziranih Kramarićevih ideja bila je revalorizacija nerealiziranih osječkih projekata velikog slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Kao i uvijek, ratovi su krivi za sve. Za razliku od J. Plečnika kojega, usprkos plemenitim namjerama, nije uspio vratiti u „kanonsku memoriju grada“, nešto više sreće imao je s drugim velikim umjetnikom, osječko-hrvatskim slikarem Julijom Kniferom. I tog je umjetnika kraj jednoga rata trajno protjerao iz rodnog grada. No, zahvaljujući nesebičnom zalaganju (dakako, i znanju) Zvonka Makovića, dragog prijatelja, Julije Knifer u potpunosti je spašen od (gradskog) zaborava. Da Kramarić ima poseban odnos prema svakoj ideji pamćenja svjedoče njegove knjige. Posebice one pisane u njegovoj „zreloj fazi“, u kojoj dominiraju teme poput nostalgije, traume, zaborava, sjećanja … I Sat hrvatskog, taj svojevrsni ispovjedni monolog o prošlim i sadašnjim „vunenim vremenima“, uvelike slijedi tu Kramarićevu „zrelu fazu“. Još uvijek živi…