Šegrtov čarobnjak

“Fašisti su se u pravilu klonili povezivanja s liberalizmom. No usprkos fašističkoj retorici fašizam nije bio autsajder u odnosu na liberalno, ‘otvoreno društvo’, već zapravo prisan insajder u tom društvu, koje usto i nije bilo bogzna kako otvoreno. […] U Šegrtovu čarobnjaku iznosim tvrdnju da liberalni poredak ni izdaleka nije bio antiteza fašizmu, njegov apsolutni Drugi, nego je znatno pridonio fašizmu i prožimao mnoga njegova dalekosežna očitovanja. Većina razornih i ekstremnih aspekata fašizma, aspekata koji se obično doživljavaju kao napadi na liberalizam – odbacivanje demokracije, diktatura, okomljivanje na racionalizam i znanstvenu objektivnost, propaganda, šovinistički nacionalizam, imperijalistički i rasni rat – povijesno je nezamisliva izvan liberalnog okvira. Fašizam je bio organski proizvod razvoja uvelike (što znači: ne potpuno) začetih unutar liberalnog društva i ideologije. Bio je to ekstreman pokušaj rješavanja krize liberalizma, proboja iz njegove aporije i spašavanja buržoazije od nje same. Svjestan sam činjenice da će tvrdnja o liberalno-fašističkoj srodnosti ideološke, društvene i povijesne prirode osupnuti neke čitatelje. Shvaćam da će je mnogi liberali smatrati odbojnom, ako ne i naprosto uvredljivom. Takvo je zgražanje očekivano, ali u mnogim ga slučajevima lišava opravdanosti argumentacija, koja ne zagovara obuhvatnu kritiku liberalizma. Za moju je argumentaciju, po svoj prilici, problematičnija činjenica da je iznenađujuće malo neliberalnih kritičara, bilo s desnice bilo s ljevice, dosad poduzelo pomno istraživanje liberalne tradicije u kontekstu proučavanja fašizma ili smatralo vrijednim ispitati klasične liberalne tekstove u potrazi za korijenima fašističke ideologije. Takav iznenađujući propust jedan je od razloga zašto je sveprisutni narativ koji fašizam i liberalizam smatra antitezama stekao unekoliko hegemonijski status.”