Signali i svjetionici

Kada povučeni i pedantni željeznički službenik Miloš Stojanović u restoranu na ljubljanskom kolodvoru u osvit Drugoga svjetskoga rata ugleda dvojicu elegantne gospode, i ne sluti da će mu jedan od njih, onaj prodornih plavih očiju, prići u kupeu vlaka koji vozi prema Beogradu preko Zagreba, u ugodnoj se konverzaciji predstaviti kaon inženjer Babić te ga zamoliti da preda jedno pismo. Godinama poslije, nakon rata, Stojanović radi na postaji Topčider, a jednoga dana pred njega dođe maršal Tito i tek u tom trenutku on shvati da je osoba sa slika i iz novina isti onaj inženjer Babić, koji će ga i ovoga puta zamoliti za uslugu, i to ne bilo kakvu, već da ode u Trst i osluhne kako Tršćani dišu usred sukoba zbog Slobodnog Teritorija. U svom romanu Signali i svjetionici Vuk Perišić pripovijeda priču o jednom običnom, tzv. malom čovjeku, o njegovoj sudbini koja se sasvim slučajno ispreplela s onom Josipa Broza, o introvertu zaljubljenom u vlakove. Miloš Stojanović mirno i stoički promatra svijet oko sebe, ali upravo iz njegove perspektive možda se ponajbolje može vidjeti i razumjeti povijest. Vuk Perišić daje portret jednog vremena i ljudi u tom vremenu – onih koji su poput Tita, Kardelja i Krleže obilježili epohu, ali i onih koji su živjeli svoje živote prepune sitnih sreća i zadovoljstava poput izgradnje makete željeznice.