Sjećanja jednoga varalice: s autorovim crtežima

S francuskoga prevela Marija PaprašarovskiSlavni francuski kazališni pisac i sineast Alexandre Guitry zvan Sacha u svom jedinom proznom djelu Sjećanja jednoga varalice (1935) istražuje svijet hazarda odnosno igara na sreću. Već od prvoga poglavlja prisutan je osebujni crni humor: glavni junak ostaje bez čitave jedanaesteročlane obitelji “preko noći, zbog jednoga jela od gljiva”, on je jedini preživio zahvaljujući tome što je ukrao nešto sitnog kako bi kupio špekule, pa ga je otac za kaznu ostavio bez večere. Nakon kratkog boravka kod mrskih rođaka, javlja se na oglas i postaje teklić u restoranu u Caenu, zatim lakaj u hotelima u Trouvilleu i Parizu te na koncu, od svoje sedamnaeste godine, u Monte Carlu, gdje se nakon odsluženja vojne službe upisao u školu za krupjee i zaposlio u kasinu. Nakon više godina neobičnom igrom slučaja upao je u oči poslodavcima zbog neuspjelog pokušaja prevare na ruletu i dobio otkaz. To ga je potaknulo da postane – varalica, čemu se posvetio s velikom domišljatošću i za sedam godina se obogatio. No u jednom trenutku susreće prijatelja iz rova koji mu je spasio život privevši kraju njegovo rekordno kratko sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. Taj prijatelj, kojem je dugovao život, korjenito ga je promijenio: “varalica i pošten čovjek udružili su se – da bi igrali pošteno”, napravio je od njega zauvijek oduševljenog igrača. Taj dobrim dijelom i autobiografski tekst završava poukom, pa se može čitati i kao bajka. Oni pak koji više vole realističniji pristup zbilji zacijelo će uočiti zanimljiv prikaz Francuske u vremenu između dva rata. No tekst najviše plijeni svojim vizualnim obilježjem pa se može čitati i kao scenarij, što je već godinu dana nakon objavljivanja učinio sam autor snimivši 1936. film Roman o jednom varalici. Sacha Guitry (1885-1957), sin poznatoga francuskoga glumca Luciena Guitrya, rođen je u Sankt Peterburgu, a ime je dobio prema krsnom kumu, caru Aleksandru III, koji se divio glumačkom talentu njegova oca. Kao iznimno loš učenik jedanaest je puta izbačen iz pariških gimnazija i s osamnaest godina odustao je od škole nakon što je deset puta ponavljao isti razred. Premda ga je pratio glas ženomrsca, ženio se pet puta, i to isključivo glumicama koje su igrale u njegovim komadima i filmovima, a prvu je preoteo vlastitom ocu. Počevši glumiti i pisati svoja prva djela na početku dvadesetoga stoljeća, dugo je slovio kao minorni autor, poznatiji po skandaloznom životu nego po kvaliteti svoga rada. Već od prvih predstava, među kojima se ističu Nono (1905), Noćni čuvar (Le Veilleur de nuit, 1911), Sanjajmo (Faisons un reve, 1916), publika ga je prihvatila i odazvala se čudesnim improvizacijama dramatičara koji je i sam glumio. Premda poznatiji kao komediograf, obrađivao je i ozbiljne životne teme kao u drami Glumac (Le Comédien, 1921) nadahnutoj životom vlastita oca. U razdoblju između dva rata Guitry je kao glumac, pisac i redatelj apsolutno dominirao zabavljačkim kazalištem. No veoma plodnog autora 124 kazališna komada i 36 filmova nastalih od 1902. do 1957. kritika nije odviše ni voljela ni cijenila. Pa ipak, u očima osobito mlađih kolega, Guitry nije samo kralj bulevarskoga kazališta i filmske komedije bez umjetničkih dometa i ambicija, nego umjetnik posebna stila kojeg je, primjerice, Orson Welles, koji je glumio u dva Guitryeva filma, smatrao svojim velikim učiteljem. I predstavnici “novoga vala”, osobito François Truffaut, divili su mu se zbog komplementarnosti njegovih umjetničkih aktivnosti. Velikan pak francuskoga teatra i filma Francis Huster 2005. je pristupio kazališnoj adaptaciji jedinoga Guitryeva romana, Sjećanja jednoga varalice (Mémoires d’un tricheur, 1935), kako bi odao počast kazališnoj ikoni koju stavlja uz bok Moliereu, Shakespeareu i Beaumarchaisu.