Škola u opasnosti

Četvero prijatelja, Niku, Moranu, Sebastijana i Vatroslava, upoznali smo u romanu Zmaj ispod Staroga grada i pratili njihove uzbudljive, napete, katkad i vratolomne pustolovine. Ostavili smo ih u iščekivanju što će se izleći iz golema jajeta stara nekoliko stotina ili možda tisuća godina. U novom nam romanu Krunoslav Mikulan otkriva kako se izlegao mali zmaj, a naši junaci sada postaju Zmajeva družina. Kako će se naša četvorka snaći u odgoju zmaja? Ponovno zapadaju u uzbudljive i čudesne pustolovine. Otkrivaju nove tajne, sklapaju nova prijateljstva čak i s natprirodnim bićima. U rješavanju problema rabe svoje natprirodne moći, ali i dosege moderne tehnologije. Autor je ostvario sjajan sklad povijesti, kulture i tradicije jednoga kraja i tehničkih i znanstvenih dostignuća današnje civilizacije. IZ KNJIGE „Čuj, a kako ćeš ga nazvati?“ upita Sebastijan češkajući se po tjemenu, a zatim prekriži ruke i premjesti se s lijeve na desnu nogu. „Mislio sam… Recimo… Zmajko“, odgovori Vatroslav, koji je šake nagurao u džepove i naslonio se na zid na lijevoj strani. „Jako originalno!“ dobaci Nika kolutajući očima prema stropu i vrteći glavom u nevjerici. „Daj, reci im da je ime bez veze.“ Morana, kojoj se Nika obratila, nije odgovorila ništa, nego je samo slegnula ramenima. Rijetko je govorila i uglavnom je komunicirala ramenima, mrmljanjem i ljutitim pogledima. Vatroslav se, čini se, uvrijedio jer se namrštio i napućio usne. „Zmajko je sasvim dobro ime, a sviđa se i njemu.“ Dječak je govorio o neobičnom stvorenju koje je ležalo pokraj četvero prijatelja i iz zdjelice pilo mlijeko. Biće je bilo veličine psa vučjaka, imalo je krljušt umjesto dlake, šiljke niz kralježnicu, krila uvijek pripijena uz tijelo, povelike pandže i dugačak rep sa šiljkom na kraju. Zadovoljno je mrmljalo i mljackalo dok je zmijskim jezikom lizalo zdjelicu. „Kako znaš da je muško?“ upita Sebastijan. „Možda bi se trebao zvati Zmajkica ili možda Pozojkica.“ „Ne znam točno po čemu se to zna u gmazova“, odvrati Vatroslav i upitno pogleda Niku, koju su zanimale svakakve stvari i obično se moglo očekivati da će znati odgovor i na najneobičnija pitanja. Nika je bila zadovoljna što ponovno može nekoga nečemu podučiti te ponosno počne objašnjavati: „Mužjaci gmazova obično su šareniji od ženki, također su aktivniji. Naš… Zmajko..., još uvijek mislim da je ime glupo, poprilično je šaren.“