Slikarstvo i mržnja

Na pomno odabranim primjerima Dimitrije Popović pokušava odgovoriti na ključno pitanje: zašto su upravo negativne emocije poput zla, rugobe ili mržnje, osobito produktivni pokretači umjetničke kreacije? To paradoksalno privlačenje ljepote i zla najbolje je artikulirao Diderot: „Ono što škodi moralnoj ljepoti gotovo uvijek udvostručava pjesničku ljepotu“. Za likovne umjetnike mogućnost preobrazbe ružnoga u lijepo (i obrnuto) uvijek je bila bogat izvor najprodubljenijih kreacija i izazova. Osobito su produktivne bile mitološke teme (Meduza, Medeja) i prizori iz Biblije (Judita i Holoferno, Saloma, Samson i Dalila, Kristovo raspeće), ali Popović se osvrće i na mržnju/zlo koje generiraju društvena zbivanja (ratovi, prevrati), kao i na mržnju koja je rezultirala antiumjetničkim gestama. Popović je kao slikar uvijek pokazivao izrazito intelektualne sklonosti i u svojim se djelima snažno oslanjao na kulturnu memoriju, kako daleke prošlosti tako i suvremenosti. Slikarstvo je za njega forma mentis. Zato je materijal/poticaj za slikanje cjelokupna kultura/umjetnost čovječanstva shvaćena kao svojevrsna riznica (thesaurus), uvijek raspoloživa, iz koje se mogu, prema osobnim afinitetima, crpiti impulsi za vlastitu umjetničku kreaciju. U ovoj knjizi poduhvatio se intrigantne teme, teme koja se nalazi na sjecištu različitih umjetničkih i znanstvenih disciplina. Na pitanje zašto su dramatični sadržaji, mračni i tragični sižei posebno inspirativni za umjetničko izražavanje, Popović odgovara argumentima filozofije i psihologije umjetnosti, ali i logikom koja proizlazi iz same umjetničke prakse.