Stanar

Jedan od romana adaptiranih nekoliko puta upravo je Stanar (The Lodger), napisan 1913. godine na temelju istoimene kratke priče iz 1911. godine. Stekao je popularnost gotovo odmah nakon što je bio objavljen, a osim toga, taj je roman 1940. godine pretvoren u radio dramu, te 1960. godine i u operu. Prvu filmsku verziju romana Stanar – priča o londonskoj magli potpisao je Alfred Hitchcock 1927. godine. Uslijedila je adaptacija Mauricea Elveya iz 1932. godine, za kojom su uslijedile ona Johna Brahma (1944.), Čovjek na tavanu (1953.) te adaptacija Davida Ondaatjea iz 2009. godine. Prije svega, Stanar je roman koji karakterizira psihološka napetost koja nastaje kada se dvoje uglednih ljudi susreće sa zastrašujućom mogućnošću da skrivaju višestrukog ubojicu. Priča je smještena u London, prikladno hladan i maglovit, a osim toga, solidno prikazuje život ubrzo nakon svršetka Viktorijanskog doba. Roman je navodno inspiriran ubojstvima u Whitechapelu koja su se dogodila krajem 19. stoljeća, a taj je utjecaj jednostavno prepoznati. Kroz roman se čitatelji također mogu upoznati sa stavovima i životnim stilom vremena u kojem je nastao. Iako klasna pitanja nisu glavna tema romana, u njemu se odražavaju razlike koje su postojale između različitih slojeva društva. Primjerice, iako Buntingovi o ljudima kojima su služili govore kao o „damama i gospodi“, zanimljivo je vidjeti njihovo stvarno mišljenje o poslodavcima. Na nekoliko mjesta u romanu pojavljuju se stavovi u kojima se dužno poštovanje, pa čak i divljenje, koje se očekuje od njihove klase, isprepliću s oštroumnim razumijevanjem slabosti „viših klasa“. Iako je motiv usputnog susreta s Jackom Trbosjekom bio čest u desetljećima nakon njegovih ubojstava i nije svojstven samo Lowndesovoj, njezina kratka priča posve je sigurno prvo tiskano djelo u kojem se taj motiv pojavljuje.