Stranka

Roman Stranka alegorijska je groteska u kojoj autor u furioznom, kokainskom, orgazmičkom tempu opisuje moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog i “perspektivnog“ mladića, tog junaka našeg doba lišenog skrupula, u strelovitom usponu ljestvicom stranačke hijerarhije, od puzanja ispod kancelarijskih stolova do olimpskih predsjedničkih visina, trančirajući usput načine funkcioniranja jedne do srži korumpirane moderne političke organizacije u vremenima pseudodemokratskog robovlasničkog kapitalizma. ,Znao sam da bolest ne može biti usamljena. Stranka je svakodnevno izbacivala viruse, kao da je riječ o laboratoriju za njihovu proizvodnju. Za našu bolest nije bilo lijeka. Virusi se ne liječe antibioticima. Jedini lijek bio bi stavljanje ključa u bravu, zatvaranje Stranke. Takvo što nije dolazilo u obzir. Nisam bio ljut na nju. Uopće. Zaraza je prelazila s jednog na drugog. – Živi li on sada kod tebe? – Ne, spavali smo skupa samo jednom. Ništa ozbiljno. Odnos snaga se odjednom promijenio. No, nisam tražio nikakva obećanja od nje. Ne znam ni što bih tražio. Da ne spava više ni s kim, osim sa mnom? Glupo. Virus je zavladao svima nama. Plovili smo na zaraženom otoku s kojeg nije bilo bijega. Nema povratka, niti gledanja unaprijed. Sve će ostati isto. Dok god postoji Stranka. U tom mi je trenutku sve bilo jasno. Shvatio sam da je svatko mogao biti Predsjednik. Ništa se ne bi promijenilo. Ali to me neće spriječiti da ne postanem Predsjednik. Pa makar slušao onoga u sjeni. Nema krajnje pozicije moći. Nema Boga.`