Suvišna dijagnoza

Krešimir Franić piše slobodnom rukom i mišlju. Autorovi likovi kanda slijede antičku dramatiku: generacija djedova liječnika koja je od 1947. stvarala i stvorila pulsko zdravstvo, romantično je romansirana priča, s dubokim opravdanjem: jer Pula je do rujna 1947. ostala bez i jednog jedinoga liječnika (svi su emigrirali), i vlasti su probrale vrsne liječnike, mahom iz Zagreba, što voljko – što dekretom, i minimum zdravstvene skrbi osiguran je gotovo smjesta. Stižu očevi-liječnici, vrsni stručnjaci, dakako, koliko i ljudi, svakakvi ljudi, kao i svi drugi ljudi, i tu se romantika rastače u borbu za pozicije, moć, vlast. Te kao što reče Terencije 136. pr. kr. “ja sam čovjek, ništa što je ljudsko strano meni nije”, Krešimir Franić kao pripadnik zlatne mladeži, sinova i kćeri novog srednjeg sloja, nemilice čini vivisekciju povlaštenih, prokazujući kako najbolji sinovi uz pomoć Partije uzimaju uzde u svoje ruke. Jednako tako iskreno, autor šamara i miluje i svoju vlastitu generaciju liječnika, dakako, s više ljudskog razumijevanja za njih nego za očeve. Ono što je najvažnije, držim, jest to da je posrijedi laka spisateljska ruka, koja nije nordijski nemilosrdna, nego mediteransko-mitteleuropski dobrostiva te njene žlepe manje bole, a milovanja prisnije naliježu.