Titova atomska bomba

U osvit hladnog rata i jeku otvorenih sukoba sa Staljinom Jugoslavija je 1948. godine pokrenula najambiciozniji nuklearni program u socijalističkom svijetu izvan SSSR-a i Kine – i jedan od prvih uopće. U sjeni međunarodnih pregovora, uz podršku i obmane obje supersile, gradio se reaktor, kopao uranij i usavršavala proizvodnja plutonija, dok su u tajnosti razrađivani planovi za izradu atomske bombe. Država koja je vješto balansirala između Istoka i Zapada koristila je pukotine u globalnom sistemu sigurnosti, predstavljajući vlastite ambicije kao dio „miroljubive upotrebe“ nuklearne energije i očekivala je da će to moćno oružje predstavljati ključni adut njezine sigurnosti, ali i simbol modernosti. Ovo je priča o viziji, obmanama i političkom hazardu, o industrijskoj špijunaži, o znanstvenicima koji su vjerovali u napredak, ali i o režimu spremnom na sve kako bi sačuvao suverenitet u svijetu rastrzanom između ideologija. Od entuzijazma do rasula, od laboratorija u Vinči (Beogradu), Zagrebu i Ljubljani do zatvorenih sjednica u vrhu države i zakulisnih dogovra s Washingtonom i Moskvom, knjiga otkriva zaboravljeno poglavlje svjetske nuklearne povijesti – priču o nuklearnom programu Jugoslavije, koja osim želje da uspije nije imala ništa drugo, priču o zemlji koja je gotovo zakoračila u klub nuklearnih sila, ali je u posljednjem trenutku od tih ambicija odustala.