Tri daljine

Putopisna knjiga nagrađivanog pisca i prevoditelja Dinka Telećana „Tri daljine“ sadrži tri teksta koja je autor zabilježio na svojim putovanjima Vijetnamom, Argentinom i Marokom od siječnja 2020. do svibnja 2024. godine. Osim što je istančanim okom za detalje autor bilježio susrete, događaje, mirise i boje s putovanja – od vijetnamskih gradića i guste prašume preko patagonijskog kraja svijeta do doživljaja impresivnog saharskog nebeskog svoda – tu i tamo osvrnuo bi se na osobnu povijest ili pak aktualni događaj na drugome kraju svijeta. U crticama se dohvatio i jezika te prošlosti mjesta na kojima je boravio, a tekstom zazvone i stihovi omiljenih mu pjesnika. Osobito je tankoćutno ispisao stranice o očevoj ljubavi koja se nije ostvarila. Da jest, između ostaloga, ove knjige ne bi bilo. „Tri daljine“, knjiga savršeno izbrušena stila, desertno je štivo o bivanju negdje između pustinjskog zena i eksplozije boja tropskoga voća. Čitatelj se u njoj treba jednostavno izgubiti da bi se pronašao, baš poput autora koji s takvom lakoćom putuje, a i s još većom lakoćom o svojim putovanjima pripovijeda. Ali nije samo lakoća ta koja osvaja. Raskoš autorova talenta, mašte, znanja, a i suosjećanja prema svemu ljudskome naprosto plijeni. Ova je knjiga melem i nadahnuće. Za različita putovanja. I treba je čitati polako. I čitati je iznova. Dinko Telećan rođen je 1974. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu potkraj prošlog stoljeća diplomirao filozofiju i anglistiku. Na istom fakultetu studirao je i sinologiju. Objavio je sedam zbirki pjesama (posljednja je Knjiga posjeta iz 2023.), dvije knjige eseja, dvije putopisne knjige (Lotos, prah i mak iz 2008. te Azijska suita iz 2015.) i jedan roman. Dosad mu je objavljeno stotinjak oknjiženih prijevoda s nekoliko jezika. Sudjelovao na brojnim književnim festivalima i boravio na mnogim spisateljskim rezidencijama u Aziji i Evropi. Dopalo ga je i par nagrada za pisanje i prevođenje. Samostalni je umjetnik i počasni konzul Republike Užupis u Zagrebu. Prva daljina bila je u Vijetnamu 2020., pandemija još nije uzela maha, a putnik se kreće „kao jedini stranac na vijugavom putu kroz zelenilo, ali kakvo zelenilo – tusto i gusto, masno i krasno, goropadno i gorostasno, takvo zaglušno zelenilo koje učas proguta uljeze drugih boja“. Esej-putopis-proza bez točke kao da je duga meditacija, usredotočenost na samo bitno u životu, na ljude i krajolik, hranu koju nepce pamti, na sebe svjesnog onog sada. Druga daljina jesen je u Južnoj Americi 2022., od Buenos Airesa do najjužnijeg ruba nastanjenog svijeta, od zanosa tanga na ulici do ushita kondorovim letom i „suza ljeposnica“. Osobnije: ide tragom tatine mladenačke velike ljubavi, sjeća se njegova pogreba, susreće se sa ženom s kojom se otac nije oženio zbog nesporazuma – zato on postoji. Zato mora putovati sve dok „put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne“. Treća je daljina proljeće u Maroku 2024., od tumaranja Marakešom do boravka u rezidenciji za umjetnike u pustinji sa zvjezdanim nebom iskona. Pustinja ogoljuje, briše vrijeme i: „Oko se oštri, sluh se oštri, metafore odnosi pješčana oluja.“ Moraš očvrsnuti u pustinji, inače te zamete, „nema ničeg bližeg vječnom“. Sve otrpiš, ali napasne ljude… Dinko je uglavnom samotan putnik jer kako bi drukčije kad si je zadao „ne tražiti ništa i ne očekivati na putu… provjetravanje i oštrenje i brušenje osjetila, tih loših svjedoka“. Jedino tako i ima smisla. Isprazno ostavljanje karbonskog otiska zločin je prema budućnosti. Jadranka Pintarić