Ugledao sam svoje lice

Svijet je oplovljen, lakonski će se konstatirati nakon povratka s plovidbe svijetom u zbirci pjesama Petra Hruške Ugledao sam svoje lice. Na tom je epohalnom putovanju, kojim je davne 1522. godine prvi put oplovljen svijet, mnogo toga otkriveno. Izgubljeno je pritom nešto naizgled tričavo: jedan dan. Gdje se zametnuo? Tko ga je proživio umjesto nas? Hruškin pjesnički ciklus dvostruko je otkrivački: u njemu se velikim očima obnažuje svijet, ali se istovremeno otkriva i jezik. Ne samo jezik koji je europskom i europocentričnom čovjeku nepoznat i stran, već i njegov vlastiti, kojim valja izreći ono naizgled neizrecivo. Inspiriran dnevnikom koji je tijekom Magellanove ekspedicije vodio Antonio Pigafetta, Hruška nas u zbirci Ugledao sam svoje lice odvodi na uzbudljivu, napetu i čudesnu plovidbu dotad neotkrivenim svijetom, epsku u svojoj grandioznosti i lirsku u svojoj krhkosti. Plovidba je to koja se može opisati jedino tim novootkrivenim, pjesničkim jezikom – u ovom slučaju jezikom valova, kako je to, uostalom, dočarano i naslovima pjesama. (Matija Ivačić)