Ulični budilnici

Knjizi priča Refika Ličine Ulični budilnici prethodi nestanak jednoga (velikoga) svijeta, koji je, paradoksalno, živio svoju potpunost i anonimnost na periferiji različitih svjetova i kultura… Kao zalog i pokretač događaja autor u njih upliće vlastitu sudbinu: osamljeničko mjesto iz kojeg priča o stradanju i snu, o licima i likovima tragične sadašnjosti, o neizvjesnosti, ozbiljnosti i krotkosti žena i muškaraca u svijetu pred kojim je i Bog sakrio svoje lice. Naizgled egzotične i neuhvatljive “male priče” velike povijesti, obilježene su osjećanjem izmještenosti, egzila, odsutnosti i istrajavanja u prostoru drukčijem od onoga iz kojeg se pristiglo nedobrovoljno i nesretno. Riječ je o pričama u kojima se na lirski, mučan i bizaran, doslovan i snovit način, govori o zlu, o pojedinačnim sudbinama, u kojima se pripovjedački samosvjesno ispisuju, kako je u kritici s pravom rečeno, tragični razmjeri “novopazarskog tanga smrti”. Dok se krećemo rijekom Ajom, tijesnom čaršijom, hladom orahovih krošnji, s prvomajskim vatrama, plavom džamijom, s daždevnjacima, kozama i štenadi, autor seizmografski precizno piše knjigu nadolazeće apokalipse. Ali nisu priče, koje se natežu kao konopi, samo rekonstrukcija izgubljenoga (lokalnoga) znanja, vremena i prostora, nego je jednako tako riječ o užasu toga da smo i mi oni koji se budimo, nepomični i zarobljeni s onim što nam se činilo da je naš jedini mogući život. Miroslav Mićanović