Vrijeme je opak igrač

Roman je finalist u izboru za nekoliko prestižnih američkih nagrada i dobitnik Pulitzerove nagrade za najbolji roman u 2011. godini. Studija je to o prolaznosti vremena koje ostavlja tragove na protagonistima i njihovim odnosima, sileći ih na napuštanje mladenačkih ideala (nerijetko i ludosti) u korist sazrijevanja/preživljavanja. Vrijeme je sila čija je razornost prikazana ponekad zbunjujućim fabularnim skokovima iz prošlosti u još dalju prošlost, pa preko sadašnjosti u još uvijek eventualnu budućnost. Okosnicu romana predstavljaju dva lika, ostarjeli vlasnik diskografske kuće i njegova asistentica. Oko njih se minuciozno plete mreža na najnevjerojatnije načine međusobno povezanih (ne manje "glavnih" likova), koji svi više ili manje neposredno djeluju u svijetu glazbe. Njihovo međudjelovanje šokantan je dokaz Jungove teorije o sinkronicitetu: ništa od događaja u romanu nije slučajno i sve vodi prema poražavajućem zaključku – vrijeme doista jest opak igrač, a ljudi pijuni u njegovim šapama.