Welcome to Springville

Gdje su Elmer, Herman, Bert, Tom i Charley, slabić, atleta, lakrdijaš, pijanica i svadljivac? Svi, svi oni spavaju na brežuljku. Ovako započinje Antologija Spoon Rivera, klasična američka poema u kojoj njen autor, edgar lee masters, zamišlja da preminuli stanovnici gradića Spoon River, pokopani u jednom od onih groblja koja se nalaze na vrhu brežuljka, sami izgovaraju vlastite epitafe. U poemi se ne pojavljuju ni protagonisti ni junaci, tek obični muškarci i žene, stanovnici maloga gradića sjevernoameričke provincije kakvih je mnogo. welcome to springville na neki način oponaša shemu Mastersove poeme: ni ovdje ne postoje ni protagonisti ni junaci, već samo obični ljudi jednaki onima koje smo vidjeli u selima i gradićima u gotovo svim filmovima koji govore o tom čudnovatom osvajanju jednoga kontinenta, Zapadnom epopejom, barem kako nam je predstavljana u desecima i desecima filmova. I Springville je nastanjen pustolovima, prevarantima, preljubnicima, ima svoga anarhista, fotografa, Indijanca i šerifa, jedini lik koji se, kao predstavnik zakona, pojavljuje u gotovo svakoj epizodi. Ima i predsjednika, koji će svojim predsjedničkim vlakom doći do Springvillea kako bi održao govor povodom svog ponovnog izbora. Ovdje su, međutim, likovi još uvijek živi, i dok u Spoon Riveru imamo epitaf ili, da upotrijebimo stručni termin iz područja filma i stripa “autobiografsku epizodu ispričanu u tehnici flashbacka”, u ovoj sagi imamo likove koji su još živi, a njihova osobnost i priča o njihovom životu nisu autobiografske, već nam ih pričaju, s ironijom i humorom, dva iznimna autora: Berardi, zadužen za priču, scenarij i dijaloge, te Milazzo i Calegari za crtež, dakle režiju, glumu likova, scenografiju i svjetlo.