Zatočenici ljubavi

Knjiga Zatočenici ljubavi propituje književne i neknjiževne, humanističke tekstualne prakse fenomena homoseksualnosti u okviru francuske tradicije, heterogenost i historičnost njenih kodova i diskursa, i njeno nimalo jednoznačno imenovanje. Problem konstrukcije identiteta i identitarnih praksi manjinskih zajednica i njihovog izričaja u književnosti u okviru ovih ogleda polazi od pretpostavke specifičnosti književnih diskursa: proučavajući njihovu homogenizaciju i upozoravajući na njene opasnosti, analize ovdje dovode u pitanje homogeni diskurs kao pretpostavku političkog djelovanja. Konstituirajući i kontekstualizirajući polje koncepata, njihove strukturalne puteve i izvorno tumačenje u Francuskoj, knjiga istodobno prikazuje i performativnost francuske tradicije i njen odnos prema anglosaksonskoj kroz specifičnu prizmu angažmana. Ova knjiga iščitavanjem pojmova homoseksualca, gay i queer pojednica u književnosti (Balzac, Gide, Proust, Guérin, Duvert, Camus, Louis...), teoriji, filozofiji, sociologiji i povijesti (Foucault, Derrida, Deleuze, Bourdieu, Milner, Halperin, Scott, Eribon, Marx...) nastoji pokazati i prijepore, lomove, konflikte diskursa i praksi, njihove mijene i interpretacije. Ovdje je performativnost pojmova očita, kao i kod koncepta roda, samim prijelazom iz političko-kulturne u epistemološku sferu. Ona ukazuje i na fenomene kulturnog (kontra)transfera kao mogućnosti iznalaženja vlastitog mjesta prema drugim tradicijama. Podtekstovi ovih manjinskih diskursa (zakonodavni, pravni, psihologijski, psihijatrijski) kao i njihove implikacije za razumijevanje pojmova angažmana, aktivizma, revolucije i transgresije pokazuju da se ova povijest čitanja (u) 19. i 20. stoljeću/a ne svodi na dezideologizaciju. Ovdje autori nisu modeli, nego tek primjeri koji naznačuju širinu polja mogućeg i implicite ukazuju i na fenomen generacijskog jaza: u samom iskustvu ma kakvog seksa dogodile su se tektonske promjene. Ovaj pokušaj dekonstrukcije je i promišljanje povezanosti seksualnosti, užitka i pisanja (i perverznog uživanja u pismu) koje je istodobno povijest zaborava i rehistorizacija. Ova je knjiga uvelike francuska u smislu da postavlja na kartu tradiciju onkraj gay ili queer studies predočujući i fascinaciju scenografskom snagom nekih opusa, scena i pojmova, i djelotvornošću nekih gotovo perverznih dvosmislenosti kulturnih transfera. Autorova oklada u ovom je slučaju pokušaj govora koji nije utemeljen na osobnoj identifikaciji. No, kroz prizmu govora o homoseksualnosti, književnosti i angažmanu on nastoji predočiti mjesto koje je i njegovo vlastito, između dvije kulture, dvije tradicije, i dramatizirati ovaj odnos kako bi pokazao manihejstvo i metafizičnost izvjesnih odabira, kako bi izišao iz transcendentalnih i moralističkih kategorija i utjelovio strukturalne mogućnosti konflikta društvenog i poetskog u navojima spirale one nepoznanice koja se naziva seks i seksualnost.