Žene koje mašu rukama

O bolestima i iskustvima oporavaka nakon njih u nas se i dalje govori rijetko, gotovo sa sramom, kao o nečemu što se događa drugima i dalekima, a svi znamo da se sve to događa i nama i nama bliskima. Ta je iskustva teško dijeliti, a tu traumu, kao i mnoge druge, nosimo duboko u sebi a da o njima ne progovaramo. Jadranka Kosor u novoj autobiografskoj prozi Žene koje mašu rukama bez ustezanja govori o iskustvu operacije obaju koljena, boravka u toplicama, oporavaka, hodanja na štakama i oslobađanja od njih. Kako se oslobađa od štaka, autorica se prisjeća i nekih ne tako lijepih trenutaka iz svoga života – dramatičnih, kada je kao mlada djevojka jedva preživjela jedan pad, ali i nekih komičnih poput udvarača iz prošlosti koji se pojavljuju kao smije­šni starci u sadašnjosti. Jednako tako bez zadrške izražava svoje političke stavove, komentira situaciju u zemlji i u svijetu, iznosi svoj strah od neoustaštva i govori o tome kakvo je mišljenje o toj temi, kao i o jednomnjezinupotezu kada je kao mlada političarka otišla sa skupa gdje se zaziva­la NDH, imao predsjednik Franjo Tuđman. Jadranka Kosor u ovoj prozi koja se čita kao roman cizelirano opisuje i susrete s običnim ljudima, a uvijek s mnogo ljubavi govori o svojoj obitelji. Žene koje mašu rukama knjiga je o svim ženama koje se moraju osloboditi svojih štaka, stvarnih ili metaforičnih, da bi mogle disati i živjeti slobodno, punim plućima, znajući pri tome da je to i stalna borba i njihovo pravo, ne samo da nemaju štake već i da mašu rukama koliko god i kada god žele. “Jadranka unatoč štakama pokušava svakodnevno kuhati, održavati čistoću u stanu, izbjegavala je uvijek pomoć kućne pomoćnice. Da, kako se tuširati kad si nestabilan, ovisan o štakama? Kako se brisati ručnicima? Jadranka, sva skrupulozna, sramežljiva, svladava sram i mučninu te govori i o pripremi za operaciju, o papirnatim gaćama, o problemima u obavljanju nužde. Nerado govorimo o tome, ali to postaje bitan čimbenik svakodnevnog života, pogotovo kad zađeš u neke zrele godine.Čitam sve to i prepoznajem se u svakoj rečenici. Zapravo mi je teško i suditi, pitam se kako će ovu knjigu čitati netko tko je još mlad i sve ga to ne dotiče. Ali, i takvi ljudi imaju roditelje, imaju bake i djedove, nisu izolirani od takvih iskustava. Vjerujem, stoga, da Jadranka Kosor nije napisala knjigu o starosti i bolesti samo za starce i bolesnike. Ne, ona piše dovoljno dobro i vješto da to može zainteresirati sve senzibilne čitatelje bez obzira na dob.” Velimir Visković