Zlatna bilježnica

U iznimno bogatom opusu Doris Lessing roman “Zlatna bilježnica” zauzima posebno mjesto. To djelo složene narativne strukture, koje tematizira društvenu poziciju intelektualke i umjetnice u nastojanju da realizira autentičnu egzistenciju, prepoznato je već šezdesetih godina kao knjiga iznimno važna u feminističkom promišljanju problema pozicije ženskog subjekta. Služeći se u velikoj mjeri autobiografskom građom, autorica govori o ženskim sudbinama koje se bitno razlikuju od obzora očekivanja koji se u to vrijeme nameće kao obvezatan za ženske likove. Ona govori o emancipiranim ženama, intelektualkama, koje vlastitu realizaciju ne vide isključivo u emocionalnim odnosima s muškarcima i unutar obitelji; one se same probijaju kroz život baveći se vlastitim umjetničkim i kreativnim karijerama, intenzivno su uronjene i u svijet politike. Doris Lessing rođena je 22. listopada 1919. kao Doris May Tayler u Kermanšahu u Perziji u obitelji britanskog podrijetla. Kad je imala šest godina, njezina se obitelj preselila u Rodeziju (današnji Zimbabve), gdje se otac pokušavao baviti poljodjeljstvom. Već u trinaestoj godini prekinula je formalno obrazovanje. Obiteljski je dom napustila u petnaestoj godini zaposlivši se kao njegovateljica. Godine 1937. našla je posao telefonistice u Salisburyju, a u devetnaestoj se prvi put udala. Nekoliko godina poslije napustila je obitelj i pridružila se skupini komunistički orijentiranih intelektualaca i pisaca među kojima se isticao Gottfried Lessing, njezin budući suprug. I sama počinje pisati, 1948. objavila je prve kratke priče. Godine 1949. doselila se u London i započela profesionalnu književnu karijeru objavivši svoj prvi roman “Trava pjeva” (1950). Propao joj je i drugi brak, a 1954. raskida i veze s komunističkim pokretom. Među ukupno osamdesetak knjiga različitih žanrova (roman, novela, poezija, drama, autobiografski zapisi, publicistika) koje je objavila u šest desetljeća iznimno plodne književne karijere izdvaja se ciklus od pet romana “Djeca nasilja” (1952.-1969.) te još jedan petosveščani romaneskni ciklus “Arhivi Canopusa u Argu” (1979. - 1983.). Svjetsku slavu donio joj je roman “Zlatna bilježnica” (1962.). Objavila je i više novelističkih zbirki: “Sabrane priče” (1978.), “Osobito mačke, i opet mačke” (1989.), “London na promatranju” (1992.), “Afrički smijeh” (1992.) i “Bake” (2003.). Objavila je i dvosveščanu autobiografiju (1994. – 97.). Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2007. godine.