Intervju s autoricom: Vanessa moja crna, roman koji izaziva kontroverze na papiru i u javnosti

 

Nepoznata se žena 2017. g. obraća Vanessi Wye i traži od nje da joj se pridruži u javnom istupanju s navodima o seksualnom zlostavljanju i neprimjerenom ponašanju Jacoba Stranea, profesora Engleske književnosti u privatnoj školi koju su obje pohađale.

Taylor Birch želi da joj se Vanessa pridruži kako bi zajedno ukazale na Straneovo predatorsko ponašanje i prisilile školu da preuzme odgovornost za njegove prijestupe. Optužbe stižu 17 godina nakon što je Vanessa bila prisiljena napustiti školu zbog glasina i unutarnje istrage njezinog odnosa sa Straneom. Njoj je bilo 15, njemu 42 godine.

Ali ono što Taylor ne razumije jest to da Vanessa nije žrtva u toj priči te da se njezin odnos s Jacobom Straneom temeljio na obostranom pristanku i ljubavi. Nije li?

Vanessa moja crna prepričava taj odnos, od početne privlačnosti koji je Strane osjetio prema Vanessi 2000. g. sve do prestanka njihove komunikacije 2017. Priča elegantno vijuga kroz vrijeme u kojem Vanessa i Strane tek započinju svoju romansu pa sve do sadašnjeg trenutka u kojem Vanessa procesuira kakva je točno bila njihova veza i što je doista značila.

 

Autorica Kate Elizabeth Russell razgovarala je s April Umminger s Goodreadsa o desetljećima koje je provela pišući ovaj roman, o tome kako je nedavni kulturološki pokret #MeToo promijenio okosnicu radnje i ironiji koja se ogleda u činjenici da stvarni život zrcali teme iz knjige (uz nedavnu online kontroverzu i povlačenje pitanja tko uopće smije pričati priče o traumi i seksualnom zlostavljanju). Razgovor je uređen.

 

Goodreads: Radite na ovoj knjizi još od tinejdžerskog doba, ako se ne varam. Možete li nam reći što vas je nadahnulo da je napišete? I kad je prerasla iz dnevnika/memoara u roman?

Kate Elizabeth Russell: Što se žanra tiče, pomalo je nejasno, a naročito je bilo tako kad sam je tek počela pisati. No sjeme priče bačeno je kad sam u dobi od 14 godina prvi put pročitala Lolitu.

Na čitanje te knjige naveo me je glazbenik kojeg sam u to vrijeme obožavala – Jakob Dylan iz Wallflowersa. Pročitala sam reportažu o njemu u časopisu Rolling Stone u kojoj je naveo da mu je Lolita omiljena knjiga te da iz nje crpi pregršt inspiracije. 

Stoga sam potražila Lolitu i počela je čitati, doživjevši otkrivenje kad sam u jednom trenutku shvatila da muškarci razmišljaju na takav način. Nisam znala da je to uopće opcija, da odrastao muškarac može biti emotivno i seksualno opsjednut djevojkom moje dobi. Mislim da je to bio prvi put da sam doista osvijestila taj aspekt naše kulture.

U isto vrijeme, bio je to prvi roman za odrasle koji sam pročitala, i imala sam osjećaj da i sama želim pisati na taj način, da želim oponašati taj stil.

 

GR: Knjiga Lolita igra značajnu ulogu u priči o Vanessi (glavni lik romana Vanessa moja crna). Sa stajališta tog lika, što mislite, što joj je knjiga pružila po pitanju identiteta? Mislite li da joj je učinila situaciju donekle normalnijom? Ili mislite da je doživjela isto otkrivenje kao i vi, u smislu – o, Bože, zar je i to opcija?

KER: Kad se sjetim sebe dok sam kao tinejdžerica čitala Lolitu, jasno mi je da sam bila strašno zaljubljena u tu knjigu. Tada sam je praktički znala napamet. Osjećala sam se kao da vidim Dolores (glavni lik u Loliti) na način na koji je mnogi drugi čitatelji, osobito odrasli, možda čak osobito muški odrasli čitatelji, ne vide.

U njoj ima određenih detalja, uvida u njezin karakter. U jednom trenutku Humbert Humbert spominje da ona ima jako visok kvocijent inteligencije, ali da joj je osobna higijena veoma loša. Lijena je. Promjenjive ćudi. Ima jako dobar smisao za humor. Ima tu i srcedrapateljskih detalja, primjerice, ona plače svake večeri dok on glumi da spava. Ona je u tekstu, ali je skrivena. Morate je tražiti da biste je vidjeli.

Dok sam kao tinejdžerica čitala tu knjigu, naravno da sam je tražila, zato što mi je ona bila najzanimljiviji lik.

Komplicirano je čitati knjigu poput Lolite u toj dobi, jer sam je čitala kao ljubavnu priču. No na moje razumijevanje onoga što bi sve ljubavna priča mogla biti utjecalo je čitanje romana sestara Brontë, kao i Fantoma Opere. Za mene, ljubavna je priča mogla biti puna opsjednutosti i tame, čak i nasilja.

 

GR: Upravo ste spomenuli Humberta Humberta i Lolitu, taj je roman ispričan iz njegovog gledišta. Vanessa moja crna ispričana je iz Vanessinog gledišta, a kao što ste i sami rekli, morate potražiti određene momente kako biste znali što se doista događa. Dok sam čitala vašu knjigu, bilo je trenutaka kad sam se zapitala je li Vanessa pouzdan pripovjedač.

KER: Rekla bih da nije, ako na pouzdanog pripovjedača gledamo kao na nekog tko je nepopustljivo subjektivan u prepričavanju vlastitog iskustva. Mislim da je ona emotivno dosljedna kad govori o sebi, vlastitim osjećajima i vlastitom shvaćanju tog odnosa. Ali njezino shvaćanje odnosa pod velikim je utjecajem niza godina psihološkog uvjetovanja i manipulacije da je u tom smislu neizbježno nepouzdana.

Ne znam kako bi zvučala priča o seksualnom zlostavljanju da ju nije ispričao nepouzdan pripovjedač. Potrebno nam je malo te nepouzdanosti kako bismo mogli ispričati priču na način da se doima emotivno preciznom, zato što je i sama psihologija svega toga varljiva. Sklisko je to tlo, a meni je bilo veoma važno dovesti čitatelja u poziciju u kojoj na neki način može otpustiti vlastitu potrebu za objektivnošću.

 

GR: Dok sam čitala o Vanessi i njezinoj privrženosti Straneu pitala sam se jeste li možda istraživali Stockholmski sindrom ili slične tipove psihološke privrženosti zlostavljaču kako biste oblikovali lik Vanesse?

KER: Većina mog istraživanja – dok sam još pokušavala oblikovati teoretski okvir i veće kulturološke koncepte – temeljila se na teoriji traume i, posebice, kako ubaciti simptome posttraumatskog stresnog poremećaja u knjigu. Kako učinkovito opisati neko sjećanje ili scenu seksualnog nasilja u kojem se pojavljuju momenti disocijacije i raspolućenog uma.

Tijekom istraživanja mnogo sam čitala o dugoročnim posljedicama poglavito seksualnog zlostavljanja, pa tako i o temama poput Stockholmskog sindroma i zaokupljenosti ili opsesije odnosom s vlastitim zlostavljačem. Postoji tendencija da se zlostavljaču pripisuju gotovo božanske kvalitete, poput osjećaja da nam može čitati misli ili da nas je on stvorio ili da nam je suđeno da budemo u takvom odnosu s njim. Te Vanessine karakteristike proizišle su uglavnom iz tog istraživanja.

 

GR: Što se tiče lika profesora Stranea, jako ste ga dobro prikazali kroz Vanessine oči. Ima i određenih objektivnih trenutaka kad vam je jasno da je taj tip zbilja loš. Kako ste pristupili razvoju tog lika i jeste li ikad razmišljali o tome da on okonča na drukčiji način?

KER: Nikad nisam razmišljala o tome da on završi drukčije. Oduvijek sam znala da ga želim izbaciti iz knjige.

Znala sam da mora izići iz priče kako bi se Vanessa mogla povezati s drugim ženama u svom životu. Sve dok je on unutra, ona se nikad ne bi mogla otvoriti svojoj terapeutkinji. Nikad se ne bi našla s Taylor. Nikad ne bi povela onaj kratak, iskren razgovor sa svojom majkom pred kraj knjige.

Izbacivanje njega iz Vanessinog svijeta bilo je apsolutno nužno kako bismo je doveli u poziciju u kojoj joj konačno padaju obrane, u kojoj dobiva priliku za rast.

No, što se njegovog lika tiče, nikad nisam željela da čitatelj gaji konfliktne osjećaje prema Straneu. Po mom mišljenju, Lolita je upravo to činila s Humbertom Humbertom, i nastavlja to činiti. Osjećam da smo kao kultura itekako dobro upoznati s tom borbom u kojoj ne želimo suosjećati sa zlostavljačem ali svejedno to činimo.

Prikazivanje Stranea kao očito lošeg bio je način da čitatelja navedem da se usredotoči na Vanessu.

 

GR: Priča Taylor Birch je zanimljiva, kao i njezina odluka da iziđe u javnost nakon što ju je Strane dirao. Stupanj zlostavljanja nije brutalan kao u Vanessinom slučaju, ali njezin je bijes neproporcionalan u odnosu na ono što Vanessa osjeća.

KER: Taylor se pojavila kao bestjelesni lik koji je objavio nešto na društvenim mrežama. Bila je veoma udaljena od radnje. No dok sam ispisivala priču u sadašnjosti, sve više se pojavljivala.

Vrlo je privlačno zlostavljanje promatrati hijerarhijski – u smislu, ovo je najgore što se može dogoditi, ovo i nije tako loše.

Htjela sam preokrenuti tu hijerarhiju naopačke i radije sagledati kako su ti slučajevi zlostavljanja povezani i u kakvom su odnosu jedan s drugim, umjesto da ih međusobno uspoređujem.

Međutim, to se kosi s generalnom percepcijom traume onda kad je se predstavlja na društvenim mrežama. Vrlo lako ju se može pojednostaviti ili pretvoriti u poligon za projekciju vlastitih individualnih emocija. 

Nastojala sam pristupiti Taylor s puno suosjećanja, ne promatrati je kao nadobudnu milenijalku koja se bori protiv društvene nepravde kakvom su je prikazali na društvenim mrežama. Ona je lik koji osjeća da postupa ispravno, baš kao što je i novinarka osjećala da postupa ispravno. I Vanessa, očigledno, osjeća da postupa ispravno.

To je kompleksnost pojma žrtve. Zlostavljanje ne pogađa svakoga na isti način. A iscjeljenje, zaključak i naknadno procesuiranje zlostavljanja kod svakog se razlikuje.

 

GR: Kako je izgledao proces pisanja ove knjige? Započeli ste desetljećima prije #MeToo pokreta. Je li vam taj kulturološki fenomen koji se odvijao posljednjih nekoliko godina pomogao da je dovršite?

KER: Da, pomogao je, ali važno je i to vrlo specifično vremensko preklapanje.

Pauzirala sam nekoliko godina između pohađanja Umjetničke akademije i poslijediplomskog studija, i upravo sam tada otkrila teoriju traume. Ona mi je pružila novi uvid u ono o čemu sam već dugo pisala. Dala mi je akademski okvir unutar kojeg sam mogla postaviti svoj rad.

Na poslijediplomski sam studij gledala kao na način da konačno dovršim tu knjigu jednom zauvijek i obranila sam svoju disertaciju u proljeće 2018.

Kad se u listopadu 2017. zakotrljao #MeToo pokret, već sam bila u posljednjoj fazi pisanja. Imala sam okvir radnje u sadašnjosti za drugu učenicu, Taylor, koja javno istupa i optužuje Stranea, ali ta se optužba sastojala od jednog jedinog glasa. Uzela bih pauzu od rada na knjizi i otvorila društvene mreže, to isto odvijalo se mnogo snažnije, intenzivnije u stvarnom svijetu.

Moj prvi instinkt bio je da ignoriram ono što se događa, usredotočim na svoje i dovršim knjigu. No onda sam shvatila da je #MeToo pokret veći od neke slavne ličnosti. Veći od Harveyja Weinsteina. Veći je od priča koje su iznosili, iz kojih se činilo kao da se naslađujemo tim jezivim detaljima zlostavljanja. Bilo je to puno više.

Bili su to razgovori koje sam vodila s prijateljicama, kad bismo prepričavale proživljena iskustva i otkrivale nove sličnosti u našim prošlostima. Takva vrsta autorefleksije i samootkrivenja bila je izravno povezana, tematski i eksplicitno, s radnjom knjige koju sam pisala.

Tada sam shvatila da će se moju knjigu, bez obzira na sve, čitati u kontekstu tog pokreta.

Morala sam jednostavno vjerovati u sebe, da sam napisala knjigu u koju vjerujem i da ona može dati svoj doprinos cijelom tom razgovoru. Kao debitantici u svijetu romana, bilo mi je zastrašujuće izići u javnost s tako suvremenim romanom. Nikad mi to nije bilo na pameti.

 

GR: Htjela sam vas pitati za kontroverze koje je ova knjiga izazvala. Radili ste na knjizi Vanessa moja crna toliko godina, a onda su vas prilično agresivno prozvali i optužili na Twitteru.

KER: Da, bilo mi je to vrlo teško, jer se u izdavačkoj industriji upravo vodi taj veliki razgovor o tome čije se priče iznose, a čije ignoriraju, čije se priče ušutkavaju prije nego što uopće dobiju priliku da ih netko čuje.

To je nešto što duboko poštujem, i u što se osjećam uključenom, u smislu šireg razgovora.

No, u isto vrijeme, doista sam na knjizi radila jako dugo. I već sam govorila o tome, u prošlim intervjuima. Mislim da je to bilo u jednom iz 2018. godine, kad sam pričala o tome koliko sam dugo na njoj radila te kako sam kao tinejdžerica imala iskustva sa starijim muškarcima što je također utjecalo na pisanje ove knjige.

Ta je informacija i prije bila javna.

No onda se priča o mojoj knjizi počela širiti, a njezina je pozadina činila dio te priče, stoga mi je postalo jasno da ću morati ponovno naglasiti koliko sam vremena provela radeći na njoj i na koji je način njezina tema osobno povezana sa mnom.

Na svoju sam internetsku stranicu stavila jednu izjavu, a čak mi je i tu odluku bilo teško donijeti. Bila sam svjesna da sam se već i prije dotaknula tog dijela svoje prošlosti, ali sam znala da će javni istup i razgovor o tome prouzročiti novi val interesa za moj osobni život. A to nije nešto što sam si ikad priželjkivala. Neugodno mi je, na osobnoj razini, kao ljudskom biću. Osim toga, zbilja ne želim da to postane neki novi standard.

Brine me taj presedan prema kojem, ako neka autorica napiše roman o seksualnom zlostavljanju, onda se od nje očekuje da istupi i javno podijeli svoja najbolnija, najprivatnija iskustva samo kako bi dokazala da ima pravo napisati tu izmišljenu priču.

Brine me da bi to moglo zastrašiti druge pisce koji se bave sličnim temama. Prije pet-šest godina, dok sam još mozgala o ovom romanu i radila na njemu u sklopu svog poslijediplomskog studija, da sam tada gledala kako se događa nešto slično ovome, možda bih se preplašila. Možda bi me to nagnalo da razmislim, da se zapitam želim li kroz to prolaziti.

I mrzim pomisao da bi okruženje u izdavačkoj industriji, u fikciji i pisanju, moglo postati takvo da ćemo naposljetku ušutkati još sličnih priča samo zato što pred pisce stavljamo prevelike zahtjeve i tražimo od njih da javno istupe.

 

GR: Možete li se osvrnuti na povezivanje romana Vanessa moja crna i Američka prašina unutar ove kontroverze? Koliku je ulogu, prema vašem mišljenju, odigrao vaš istup u stvaranju tih poveznica?

KER: Kad objavite knjigu, objavljujete je u kontekstu drugih knjiga koje se upravo objavljuju u, na neki način, vremenski sličnom razdoblju. I imate pravo za istup, osobito onda kad se količina sličnih istupa lijepi i promovira zajedno s knjigom – takvo što se ljudima ureže u pamćenje.

Ne bih rekla da me to iznenađuje, ali pitam se u kojoj će se mjeri promijeniti jednom kad moja knjiga iziđe i više je ljudi počne doista čitati.

GR: Čitala sam razne objave na Twitteru na početku svega ovoga i iznenadio me jedan koji vas je optužio za plagiranje, čiji je autor rekao da nije pročitao vašu knjigu niti to namjerava. Jeste li ikad pomislili – neću ni odgovoriti na to? Kako se branite od optužbi za plagiranje ili krađe ideje za knjigu od nekoga tko je nije ni pročitao?

KER: U slučaju navodnog plagiranja, odakle god ta optužba pristigla, to se prilijepilo za moju knjigu. A kategorički je netočno. Jednostavno nema istine u tome.

U nezavidnom ste položaju kad ste suočeni s optužbom koja jednostavno nije istinita. Pitate se kako odgovoriti na nju, biste li uopće trebali, hoće li je vaš odgovor samo učiniti vjerodostojnijom.

Ja sam u zbilja sretnom položaju jer oko sebe imam širok krug prijatelja i ranijih čitača koji su mogli garantirati za mene. To mi je dalo dragocjeno i potrebno samopouzdanje da mogu reći – ne, to nije istina.

GR: Bacila sam oko na vaš blog i pregledala sve knjige koje ste koristili prilikom istraživanja za ovaj roman. Ima li nekih koje se posebno ističu i koje biste preporučili onima koji bi htjeli pročitati više o toj temi, bilo da se radi o stvarnosti ili fikciji? Usput rečeno, jako mi se svidjela glazbena lista.

KER: [smijeh] Hvala vam. O, Bože. Imala sam playlistu na kojoj sam radila dok sam ovo pisala, a playlista koja se sada nalazi na mojoj internetskoj stranici adaptacija je toga. Nastojala sam biti što preciznija u kreiranju liste koja će pratiti radnju u knjizi. Čak sam bila i malo opsjednuta time.

Knjige na koje bih uputila čitatelje… Uvijek se sjetim Amy and Isabelle, debitantskog romana Elizabeth Strout, koji priča sličnu priču o tinejdžerici koja stupa u seksualni odnos sa srednjoškolskim nastavnikom, nakon čega njihovu vezu otkriju te uslijedi krah odnosa naročito između lika djevojke i njezine majke. Radnja tog romana također je smještena u državu Maine, i jednostavno je prekrasan.

Taj roman smatram srodnim mojemu.

Tu je i zbirka poezije Averno, autorice Louise Gluck. U zbirci se naizmjenice pojavljuju pjesme smještene u sadašnjosti i one o Perzefoni odnosno o mitu o njoj i Hadu. Pjesme o Perzefoni preispituju teme sukrivnje, pristanka i seksualnog nasilja na vrlo mudar i uznemirujuć način, artikulirajući kontradiktornosti djevojaštva od kojeg očekujemo mekoću dok istovremeno ispod površine neumoljivo prijeti nasilje.

Moram spomenuti i dvije drame koje su utjecale na mene, rado ih preporučujem zato što se vrlo brzo čitaju.

Jedna je Crni kos Davida Harrowera, koja priča priču o ženi u dvadesetim godinama dok se suočava sa sredovječnim muškarcem s kojim je imala seksualne odnose još od svoje 12. godine. Veza je otkrivena, muškarac je završio u zatvoru, ali je u međuvremenu izišao, promijenio ime i započeo novi život. Međutim, ona ga je pronašla.

Drama je zanimljiva u smislu obrade tematike, zato što postavlja pitanje zaključka, muškarac je odslužio svoju kaznu i navodno platio dug društvu, ali to ne znači ništa njegovoj žrtvi i boli koju ona još osjeća.

Druga drama, Kako sam naučila voziti Paule Vogel nekronološki priča priču o odrastanju jedne djevojke koju zlostavlja njezin tetak. Nosi sličnu poruku kao i moja knjiga, u smislu da pokazuje kako dugotrajno, intimno, seksualno zlostavljanje djevojaka može postati ključno u oblikovanju njihovog osjećaja za sebe i vlastitu seksualnost te diktirati cijelu njihovu budućnost.

GR: Koje knjige sad čitate, radite li na nečemu novom?

KER: Upravo čitam zbirku poezije Jakea Skeetsa, Eyes Bottle Dark with a Mouthful of Flowers. Volim čitati poeziju jer me čini poniznom. Podsjeća me na ono što kao spisateljica ne znam – ne znam pisati poeziju, ali joj se strašno divim.

Također, nedavno sam pročitala rukopis jednog debitantskog romana koji izlazi u lipnju, Nothing Can Hurt You, autorice Nicole Maye Goldberg.
 
Što se tiče mojih novih projekata, trenutačno nisam u pravnom spisateljskom modu. Nastojim iskoristiti svaku natruhu ili tračak ideje koja mi se pojavi u glavi, sve ih zapisujem, makar kao natuknice u dnevniku.

Imam ideju za jedan veći projekt koji se opet tiče mladih žena, premda više odnosa među mladim ženama, kao i teme kreativnosti i Interneta, naročito Interneta sredinom 2000. godina, netom prije Facebooka, dok je još postojao samo MySpace i individualni blogovi, i kad ni za što još niste morali koristiti svoje pravo ime.

 
GR: Posljednje pitanje, što biste željeli da čitatelji znaju o romanu Vanessa moja crna ili vašim iskustvima u proteklih nekoliko tjedana?

KER: Poručila bih čitateljima, ili potencijalnim čitateljima, da se Vanessa moja crna bavi mnogim od spomenutih pitanja – kako bi se priče o seksualnom zlostavljanju trebale pričati, čijim se pričama vjeruje, čije su priče ušutkane. Kako se ti razgovori odvijaju na društvenim mrežama. Sve se to nalazi u knjizi.

I nadam se da će je pročitati. Nadam se da će je pročitati i da će im knjiga pomoći da se odvaže razgovarati o tim temama na način da u žučnu raspravu uvlače samo likove iz romana, a ne stvarne ljude.

 

---

Objavljeno: 18.01.2021, zadnja promjena: 18.01.2021  Povratak