U središtu Nagulovljeva romana nalazi se lik koji sredstvima prostorno-vremenske inverzije prepričava prethodne mjesece svojega života postupno razotkrivajući razlog zbog kojega je završio u psihijatrijskoj ustanovi. On je, naime, umiješan u izvjesno tragičan kraj vlastitoga oca, pri čemu je sam rasplet uzdignut na simboličnu, gotovo filmsku razinu. Od naslova nadalje jasno je vidljiva snažna poveznica s kultnim filmom Sergia Leonea iz 1968. Bilo jednom na Divljem zapadu, osobito s finalnim dvobojem između Charlesa Bronsona i Henrya Fonde, što će raspletu romana omogućiti snažan ironijski odmak. Riječ je o neposrednom komentaru društvene zbilje tzv. provincije, s osobitim naglaskom na fenomen nepotizma koji je jednim od ključnih razloga zastrašujućega, gotovo katastrofičnog iseljavanja stanovništva istočnih krajeva zemlje. Nagulov piše izravno, beskompromisno, žestoko o aktualnom vremenu, o poraću kojim dominiraju tjeskoba, razočaranje, depresija, PTSP, beznađe i nepotizam, a u kojem se, unatoč svemu pobrojanom, stvari rješavaju pjevanjem i pucanjem, uzimanjem pravde u svoje ruke po nekom nasljednom ili zasluženom pravu snažnijem od svakog zakona.