Bogovi neona

"Bogovi neona”, novi roman Nenada Stipanića, jedan je od najradikalnijih eksperimenata naše književnosti i pokušaj uvođenja žanra bizarro fctiona s elementima bizarro freakctiona, pri čemu će ova druga kovanica sugerirati da se radi o autobiografji. Preciznije, o ostatcima autobiografskog pokušaja, jer je primarni tekst nabujao do prsnuća, eksplodirao pa se razletio svemirom i paralelnim svemirima, uglavnom digitalnim, gdje se dobro skriveni nalaze informacijski sateliti i produžeci ove interaktivne i interdisciplinarne knjige. Sam tekst govori o avanturističko-mističkom pokušaju sjedinjenja i nadilaženja humanih okvira prelaskom u transhumane kategorije, a činom atentata na Kristovo srce u čijoj aorti se Nenad i njegovi pomoćnici, ?uorescentni zečevi, Ljetna Inteligencija, Gea++ i slični nalaze, ili barem tu negdje, nisu razmjeri ni kontinuiteti ni pojmovi svijeta u kojemu se roman odvija prispodobivi našima, beznadežno “zastarjelim”. Ovaj je roman naime iskorak iz svake mentalne mape i provokacija percepcije na tisuću razina. Osim tehnooptimizmom koji bi čovjeku trebao ponuditi neki novi dizajn i evoluciju, isijavaju “Bogovi neona” i komikom, pomalo koketiraju s grunfovskim skalamerijama svjesni vlastitih ograničenja, a komuniciraju i s partizanskim dnevnikom dide pripovjedača, kao i neonima i eonima udaljenim didom. Igra se Stipanić s očekivanjima, klizi po riječima, mir učas kod njega pređe u sir, kanibalizam i pornografja svijetle i znače drugačije, izmiču se koordinate, premda je u srcu priče i u Kristu superherojski pokušaj da se svijet spasi žrtvom, a svijest promijeni. —Kruno Lokotar