Dok imamo lica

C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica. Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.