Ernestine je bila obećana muškarcu koji je morao u rat i proglašen je nestalim. No jednoga dana vidjela ga je na ulici sa suprugom i djecom, što je bio dovoljan razlog da odluči život provesti sama u bečkom stanu, u kojem je živjela još u vrijeme cara. Paravan u tome stanu prekriven obiteljskim fotografi jama kulisa je njezinih sjećanja, koja jedno za drugim iznosi nećakinji i njezinom suprugu. Ona ne pripovijeda mnogo, posebno ne o svojem ocu – kojega nema ni na jednoj slici – i o bratu – koji se u mladosti utopio – tako da one koji se približavaju njezinu svijetu osobito zanima upravo ono što izostavlja. Roman Benna Meyer-Wehlacka Ernestine odlazi sentimentalna je pripovijest o jednoj starici na kraju njezina životnog puta, mozaik malih svakodnevnih prizora sastavljen od krhotina vremena i prostora, upotpunjen žanrovskim slikama života bečkoga građanstva i njegove “šarmantne” malograđanštine. Autor istančanim osjećajem za pojedinosti oživljava navike i preživjele tragove proteklog vremena, nastojeći očuvati ono što nezaustavljivo klizi kroz prste.