Eseji I-III

I. svezak: Eseji, Knjiga prva, 452 str. II. svezak: Eseji, Knjiga druga, 628 str. III. svezak: Eseji, Knjiga treća, 478 str. Ovo troknjižje Eseja objavljuje se deset godina nakon njegova prvotnog hrvatskog izdanja u sklopu Sabranih djela Michela de Montaignea, koje je prema izvorniku iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja (Disput, Zagreb, 2007). Između mnoštva pohvala tom izdanju valja izdvojiti onu da je Disput za to izdanje dobio “Nagradu Josip Juraj Strossmayer” za najuspješniji izdavački pothvat 2007. godine s područja humanističkih znanosti. Ovo ponovljeno izdanje Eseja Michela de Montaignea objavljuje se i deset godina od smrti prevoditelja Vojmira Vinje (Dubrovnik, 1921. – Zagreb, 2007), istaknutoga hrvatskog lingvista, romanista i prevoditelja, koji je posljednjih nekoliko godina svojeg života posvetio upravo prevođenju Montaigneovih Eseja i ostalih njegovih djela i zapisa (Dnevnika s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. te pisama) te time ostvario svoje životno prevoditeljsko djelo koje je na blistav način trajno obogatilo hrvatsku kulturu. * * * U riznici svjetske književnosti (posebice u graničnom području koje ona dijeli s tradicijom filozofskog mišljenja) djelo Michela de Montaignea (1533-1592) zauzima istaknuto, prijelomno i stoga nezaobilazno mjesto. Svojim je trima knjigama Eseja (Essais, prvo izdanje: Bordeaux 1580), koje je kasnija kritička recepcija atribuirala djelom epohe, Montaigne utemeljio odnosno kanonizirao novi književni izraz: po naslovu njegovih lucidnih razmatranja kasnije je, tek u 19. stoljeću, nazvana cijela jedna književna vrsta. Genijalnost Montaigneovih ogleda, koji nisu imali presedana u dotadašnjoj povijesti književnosti, bila je u “pronalasku” književnog izraza koji se razlikovao od žanrova tradicionalno naslijeđenih od antike, kao što su dijalozi i satire, maksime i memoari. Tek su njegovi nasljednici od njega preuzeli pisanje u prvom licu, zamjenu logičkog mišljenja slobodnim asocijacijama i korištenje eseja kao “književnog sredstva za izricanje gotovo svega o bilo čemu”. U sve tri knjige Eseja, koje odražavaju autorovu veliku učenost i širinu interesa, Montaigne kroz svojevrsni solilokvijski dijalog (upućujući svoje misli potencijalnom čitatelju u formi dijaloga s idealnim prijateljem) opservira o svemu čime je okružen i o čemu asocijativnim načinom u danom trenutku razmišlja bez određene svrhe ili konkretne nakane. U 57 ogleda iz Prve, 37 iz Druge i 13 iz Treće knjige Eseja zagovara poštovanje spram različitih kultura i raspravlja o najrazličitijim životnim, filozofskim temama: o sjeti i tuzi, o osjećajima, o dokolici, o lažljivcima, o postojanosti, o smislu dobra i zla, o kukavištvu, o strahu, o snazi mašte, o odgoju djece, o prijateljstvu, o umjerenosti, o odijevanju, o samoći, o slavi, o nejednakosti među ljudima, o nesigurnosti suda, o ispraznosti riječi, o molitvi, o savjesti, o okrutnosti, o vrlini i hrabrosti, o srdžbi… – navedimo samo manji broj tema njegovih eseja. Oslobođen tradicionalnih konvencionalnih spona žanra ili vrste, neopterećen vanjskim sustavima, bilo filozofskim bilo ideološkim, koji bi mogli njegovu individualizmu, njegovoj subjektivnosti nametnuti kolektivno mišljenje, Montaigne se mogao razmahati svojom vehementnom rečenicom, aktivirati emocije raspršene u sijaset asocijacija, pa nije slučajno to što je književna kritika njegove eseje proglasila “krunom razvoja francuske renesansne književnosti”, po stilu i izrazu nagovještajem francuskog klasicizma 17. stoljeća, a samog Montaignea pretečom Rousseaua. Montaigneovi Eseji imali su velik utjecaj ne samo u Francuskoj, nego i u Engleskoj (William Shakespeare navodio je njegova djela, a Francis Bacon ga je – kao najgorljiviji propagator – oponašao). Svojim načinom pisanja Montaigne se svrstava među ključne pionire epohalnog zaokreta u zapadnoj kulturi, koji je donio nov način promišljanja subjektivnoga, i koji se danas općenito smatra jednom od najvažnijih značajki moderne što je nicala u renesansi. Iako je za njegova života i tijekom naredna dva ili tri stoljeća njegov revolucionarni pristup subjektivnome bio u osnovi neshvaćen, danas ga analitičari stavljaju uz bok W. Shakespeareu i N. Machiavelliju, u red velikana renesanse koji su izvršili najznačajniji utjecaj na razvoj modernog mišljenja. Sa starofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja