Fafarikul

“Fafarikul” je zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, koje dijele spremnost pripovjednog subjekta da neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega vlastitima, ali i o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim skretanjima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje. Literarna je dimenzija zapisa katkad suzdržana u korist faktografskog pripovijedanja, a katkad je faktografija (imena, toponimi, datumi) upotrijebljena samo kao materijal za gradnju fikcije. Iako pisani u prvom licu, tekstovi u zbirci, bilo da su garnirani humorom bilo melankolijom, govore podjednako i o autorskom “ja” i drugima, jer odabirom tema i psiholoških punktova oko kojih su strukturirane ove priče spajaju pojedinačno i opće, jednokratno i ponovljivo, individualno i kolektivno. Čitljivi, razigrani i razgovijetno ispisani tekstovi omeđeni su samo jednim imperativom: potrebom da se pripovijeda, odnosno da se kratkotrajnost, prolaznost i poroznost događaja, emocija i međuljudskih veza pretvori u priču i tako potraju i onda kad više u zbilji ne bude onog što je poslužilo kao njihova građa. “Fafarikul” može biti čitan kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano ne pripada više nijednoj od njih nego čitatelju. Tko čita priču, njezin je gospodar.