Kino Sloga

ovratak u prošlost, u cinéma vérité stilu, to je, otprilike, Kino Sloga. Jer kratke priče Ivice Prtenjače poput starinskih su filmova, meke i titrave, ispisivane u sjecištu silnica nostalgičarskog dokumentarizma i čiste poezije. Optimizam pamćenja učvršćuju nas u uvjerenju da su te sedamdesete, pa i osamdesete bile nježnije doba, ljudi bezbrižniji dobrostiviji, društvo humanije. No nikako besklasno, blago ukazuje autor, pogotovo ne u specifičnom prostoru u kojem odrasta njegov junak. Ove proze, a čitamo ih ovdje trideset i sedam, rađaju se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste. Filtar kroz koji gledamo Prtenjačine pažljivo kadrirane prizore fina je prašina; ona iz dvorane davno ugašenog kinematografa iz naslova, ona od brašna koju do mirovine u pekari udiše dječakov otac, ona od stijene koju nakon posla taj otac razbija da bi podigao dom za svoju obitelj, ona iz stolarije u kojoj za šlajfericom radi majka, konačno, ona sa seoskih cesta Ravnih kotara gdje se kod djeda provode veličanstvena ljeta. Onodobni riječki prigrad, kako ga Ivica Prtenjača lirski ispisuje u svojim pripovijestima, njeguje vrijednosti zajedništva i solidarnosti, multietničko susjedstvo zbija redove poput složne porodice, no lučki grad vibrantan je pa i surov melting pot u kojem se slijepe točke radničkih biografija oštro odbijaju o dekadenciju starosjedilačke elite. Kino Sloga divan je primjer socijalnog realizma, nimalo naturalističkog, nego poetskog i romantičnog, zapetog između infantilne idealizacije i preuranjene svijesti o vlastitoj deprivilegiranosti, ali i sreći zbog povlastice najveće od svih, a ta je neupitna roditeljska ljubav.