Tišina i njezine olovke

Nova pjesnička zbirka Ivice Prtenjače strukturom podsjeća na zrno kave. Ili, zašto ne – srce koje potiho udara. Dvije se njezine polutke nadopunjuju u skladnoj simbiozi: jedna klijetka otkucava provjerenim metronomom melankoličnog stiha nasukanog na oblutke zaboravljene u ljetnoj jari, a u drugoj autor suvereno, okom pronicljivog promatrača i ne bježeći od vlastite ranjivosti, korača za njega novim područjem pjesme u prozi. Između njih, kao tajna aorta, ugnijezdila se pjesma Nauti, koja – zagrcnuvši se od brzine i izgubljenoga vremena – kroz metaforu svemirske utrke progovara o onim neizbježnim, predviđenim provalijama u vlastitim životima. Nove Prtenjačine pjesme čekali smo okruglih deset godina, no ta je tišina njegove olovke naoštrila do sitnih sulica, od čijih uboda ostaju ožiljci. Espreso ove knjige jak je i punog okusa, njezin pjesnički puls je stabilan. Uistinu, zamka za Ivicu je dvosobna. Strašno je. I ja u tome stojim, kao da ću samog sebe smrviti.