U Štegerovoj poeziji pratimo dvostruko kretanje razuđivanja i utjelovljavanja, zadržavanja u utopijskom međuprostoru i biljeleženja nepovratnih spajanja tjelesnih dijelova sa stvarima, trenucima i mjestima. Prividno oprečne struje čine dvije strane iste metode traganja, građenja ne-mjesta, koje je naposlijetku upravo mjesto riječi. Riječ je na svojemu mjestu, ali mjesta riječi nema, saznajemo u Knjizi tijela. Riječ nije »ni na jednom mjestu«, nego »u svojemu izvan«. Kao što veli Gilles Deleuze, granice jezika ne određuje vanjština stvari i tijela u vremenu i prostoru. Štegerova poezija ne putuje u unutarnjost, gdje bi tražila dubinska suglasja, već se kreće na dodiru izvanjskosti (jezika, tijelâ, stvari), gdje osjećamo riječi koje nemaju svoje tijelo, gdje čitamo tijela koja nemaju svoj jezik, gdje oživljavaju stvari koje nemaju svoj život.